Ovo je bila, bar je na njoj tako pisalo, bočica za ulje. I imala onaj plastični nastavak da se ulje ne razlijeva po njoj.
Ma gdje ćeš u Slavoniji, kraj tolike rakije, biti bočica za ulje?
Pa je tako postala bočica za rakiju.
Lijepa, oslikana i vesela.
&
Negdje na završetku moje osnovne škole, kad se u svima nama kovitlala sreća što je ovoj kraj i zebnja od neke druge, koju tek treba upisati, zađe među nas profesor nekog sporednog predmeta.
Najprije petnaestak minuta samo šetao razredom.
Vidno zabrinut.
A onda veli, sad će on nama reći tko će uspjeti u životu, a tko neće.
Bio je tajac.
Samo su njegove riječi odzvanjale razredom, dok je išao od jednog do drugog učenika.
- Ti hoćeš. I ti hoćeš.
Ali ti, bogami , nećeš, govorio je profesor.
&
Odavno ga više nema.
Živi samo ova ružna uspomena na njega.
&
Srećom, nitko od nas ne može zaviriti u svoje Sutra.
Tako svako Sutra čovjeku poklanja nadu da će baš ono biti bolje od Danas.
&
Naravno, nije pogodio ni onaj profesor.
Gdje bi?
Kako bi?
Svatko je od nas iz tog razreda imao svoj put.
&
Eto, tako je i sa ovom mojom bočicom.
I sa ovim tanjurićem do nje.
Trebao je biti zauvijek prekriven nekom lijepo oslikanom papirnatom salvetom.
Pa da više nikada ništa ne čuje i ne vidi.
&
Najprije sam crnim flomasterom napravila crtež.
Potom sam po linijama crteža silikonskim pištoljem napravila konture. (Daju lijepe izbočine, uz cvijet čine kompoziciju, kao zelenilo u pravom cvjetnom aranžmanu i sprečavaju razlijevanje boje).
I na kraju obojila bojom za metal (jer mi je ona za staklo previše prozirna).
&
No, ovo dvoje nisu ni sanjali da će živjeti u jednom regalu.
Pa eto, nikad se ne zna.
I dobro je da je tako.