...gdje ga moljac i rđa izjedaju,
nego sabirite sebi blago na Nebu; gdje ga ni moljac ni rđa ne izjedaju.
Jer,...gdje saberete blago za sebe,.....tamo će vam i srce ostati. ZAUVIJEK".
&
Do 1991. godine smo radili i gradili.
Trčala sam kroz život samo da što više poradim.
Djeca su bila još mala.
Trebalo je ručka. Kolača. Pregledati zadaće. Ispitati pjesmice.
Sve je tako radio i moj muž.
Ali, On je nedjeljom stao.
I svake, baš svake nedjelje otišao na nedjeljnu svetu misu.
A ja sam nedjeljom ubrzala tempo.
Da pristignem i ono što nisam stizala preko tjedna.
U crkvu nisam išla.
Jer nisam stizala, mislila sam.
Važno je da ide netko iz kuće.
Mislila sam dalje.
&
1991. godine nam je zapaljena kuća, srušeno sve što smo poradili i naradili. Muža mi otjerali u logor.
Plakala sam za njim četiri i pol mjeseca. Neutješno i neprekidno.
Odmah sam pronašla crkvu u tom primorskom mjestu gdje sam, (nakon svog logora), bila sa djecom.
I išla u nju svaki dan.
Ako me pitaju, objasnit ću da sam ja uvijek imala puno posla....,mislila sam.
Ali, nitko me nije ništa pitao.
Samo se pomakla na kraj klupe žena sa krunicom u ruci, da ima mjesta i za mene.
Ni svećenik me nije ništa pitao.
&
Kad mi se muž, hvala dragom Bogu, vratio iz logora, opet sam puno radila.
Sad su djeca već bila velika.
Trebalo je više ručka i više kolača.
Muž je opet svake nedjelje stao i otišao na nedjeljnu svetu misu.
Ja sam opet svake nedjelje pojačavala tempo.
Da pristignem i poradim sve što nisam stigla preko tjedna.
- Pa, dovoljno je da ide netko iz kuće, mislila sam opet.
I tako bilo do, za mene pretužnog i prestrašnog kolovoza prošle godine.
&
Opet me nitko u crkvi ne upita gdje sam bila tolike godine. Ni zašto sam sada došla.
Samo se opet u crkvenoj klupi pomače jedna žena.
Da ima mjesta i za mene.