- Blog iz 2010. - Hvala što ste uz nas sve ove godine! -
Ovo je moja najstarija lutka. Vezla sam je 1997. godine, kad sam prvi puta postala nezaposlena.
I, dok su drugi jutrom žurili na posao, ja sam uvlačila konac u iglu, pomicala špenadlu po šemi i pitala se u čemu sam pogriješila. Mustra je, kako vidite, bila i široka i zahtjevna, pa sam imala vremena uredno posortirati sve svoje poslovno loše poteze i odluke.
-Neka joj, govorili su moji sumještani!
Isti oni koji su navraćali u moju radnju posuditi kišobran; pitati me kad ću kući, pa da se i oni povezu. Isti oni koji su dolazili moliti da im nazovem telefonom djecu po cijelom svijetu, jer oni još tih poratnih godina nisu imali telefon; isti oni koji su dolazili posuditi, najprije sitnog, a kasnije i sve češće i krupnijeg novca. Tako su govorili i svi oni kojima sam bila jamac za kredit. Ili im posuđivala auto jer svoga nisu imali.
- Kad bi mi pričuvala ove patkice da ne nosim tu kutiju po cijelom gradu?! Pište a, da oprostiš....i smrde. ( Pa nek smrde meni i onima koji dolaze u moju radnju ? )
Pričuvala sam.
- Kad bi mi dovezla dvije vreće umjetnog gnojiva kad ideš s posla ? Al', nemam ti sad dati novaca do plaće.
Dovezla sam. I platila sam.
- Kad bi mi............, kad bi mu..........'ajde molim te, platit ćemo čim budemo imali.
Eto, svu sam tu gorčinu uvezla u ovu nošnjicu moje najstarije lutke.
No, srećom, kako je bljedjela nošnja, bljedjela je i moja gorčina.Možda još brže.
& & & & & & & & & &
I dok ja kročim svojom životnom stazom, tko zna koliko je onih kojima nagazim srce. Pa možda vezu neku borduru da zaborave što sam im napravila.
Dragi Bog nam dade kajanje i oprost. A onima koji u životu ne uspiju naći ni jedno ni drugo, njima dade zaborav. Pa s vremenom izblijede i boli i tuge, kao crveni konac na haljinici moje najtarije lutke.