Kad je ovaj mali grad već dobrano počeo hrđati od krize, Gradonačelniku sine spasonosna ideja.
-Znam, povika On i malo zategne i malo popravi čvor svoje svilene kravate.
Posadit ćemo maćuhice. Po cijelom gradu.
- To ćemo u proljeće, ispravi ga Tajnica, koja se kao žensko više razumjela u cvijeće.
U jesen nek budu kadifice, predloži Ona.
-Može!, složi se Gradonačelnik.
-Može!, složi se i Dogradonačelnik.
I napraviše tako.
&
Odmah zaposliše desetak ljudi pa i građani ovo pozdraviše sa odobravanjem.
- Ljudi, deset je to plaća.
U deset familija, reče Jedan.
-Bome, danas oni, sutra možda mi, s nadom će Drugi.
- I ti imaš pravo, poprihvati Treći.
Ima još cvijeća.
Bit će posla i za nas druge. Samo treba biti strpljiv.
- Ma da! Nije ni našem Gradonačelniku lako, zaključi Četvrti.
&
I tako, onih Deset odmah počeli saditi maćuhice po gradu.
Što j' reć', reć', gradske ruševine stvarno izgledale veselije. Sa šarenim maćuhicama oko sebe.
Maćuhice lijepo uspijevale.
Onih Deset ih plijevilo, zalijevalo i okopavalo.
- Stižu pohvale iz svih okolnih gradova, reče Gradonačelnik i opet malo zategne čvor na svojoj svilenoj kravati.
Da bude ljepši.
I on. I svilena kravata.
&
-Ma je l' vi vidite da oni ne mrdaju dalje od maćuhica i kadifa?, počeli negodovati ljudi u tom rascvjetanom gradu zarđalom krizom.
-Pa da! A je l' vi vidite da samo tih Deset radi ?
- Vidimo, vidimo.
Kao da nama ostalima ne treba plaća .
Kao da naša djeca ne trebaju ići u školu.
-Ljudi, treba te maćuhice počupati, poviče Netko.
Bolje da te novce ulože u kakvu javnu kuhinju. Da se bar najedemo.
- Ma čekajte!, poviče Netko Drugi.
Nisu maćuhice krive što mi nemamo posla, a svi ostali odmah uzvratiše da je on slabić i kukavica.
I da se boji Gradonačelnika.
Ili da mu je u rodu.
&
Bilo to tako i desetak godina.
Maćuhice cvale. Ruševine se runile. Onih Deset primalo plaću. Gradonačelnik popravljao kravatu..
Sad kriza došla i do maćuhica.
Više se i ne vide od trave.