- Priča iz arhive -
Iza rata došlo neko drugo vrijeme. Na trenutak se učinilo da bi se mogao preskočiti stalež, ona granica ispod koje te život smjestio s nalogom da ispod nje i ostaneš. Svak od nas počeo graditi neku svoju karijeru, neku svoju kulu. Tek danas vidimo da su bile od karata.
Tako i ON. Do rata bio seljak; poljoprivrednik, kako se to sada moderno kaže. ON i žena radili po cijele dane. Kasnije pripomagala i djeca. Bilo ih četvero. Pa i sa njihovim rukama poslu nije bilo kraja. S proljeća prihrani žito, pa zasij kukuruz, pa posadi jutro bašče; obreži voće; pokosi; osuši; pokupi šljive; pripravi drva; poberi kukuruz; opet poori za žito i onda opet sve ispočetka. Imao malu kuću „u ključ“ na samoj periferiji. To mu ostalo od roditelja. Kakvu su je ostavili, takva je i bila; tek svake godine starija i jadnija. Od te poljoprivrede jedva bilo djeci za knjige i za struju.
Onda i NJEGA mobilizirali. Nije bio najhrabriji, ali ni najplašljiviji. Bljesak. Oluja. Sve je ON to prošao u gardijskoj uniformi. Hvala dragom Bogu, vratio se živ. Oružje predao, al' uniforme nije skidao. Neka se vidi. Neka ga ne zaborave. I ON je ovu državu stvarao. Kao i drugi. A drugi s te uniforme na lijepe stolice posjedali. Bome, tražit će i ON. „Bome i traži,“ podržavala ga žena. Dosta smo se mi siromaštva nauživali. Tražio, tražio, pa i dobio. Postao „precjednik“ nogometnog kluba. Lokalnog. Najlokalnijeg. Još samo to ostalo nepopunjeno i slobodno, no ON bio zadovoljan. Čak dapače, bila mu to čast. Skinuo maskirnu uniformu i kupio u Mađarskoj dva odijela: jedno bordo crveno; onako, kao da malo vuče na ljubičasto i jedno tamno zeleno. I takve kravate. „Sad moram među ljude, i to one viđenije i uglednije,“ govorio je ženi. “A bome, dolazit će i ljudi k nama. I to ne kak'i bilo.“
I krenuo je među te viđenije ljude: na izložbe, domjenke, priredbe, obljetnice, otvaranja, obilježavanja, presijecanja( vrpci), polaganja(vijenaca i kamena temeljaca), koncerte, utakmice, skupove, govore, sahrane....Imponiralo mu to. A bome, i u kući sve krenulo naprijed.
Kad je k'o „precjednik“ za klub nabavljao tenisice, dodao još šest na narudžbu; za sebe , ženu i djecu. I to "najkove". Dosta su se oni nanosili jeftinih plastičara. Nije se ON džabe borio za ovu državu. Pa valjda je zaslužio tih šest pari tenisica. Kad nabavljali trenirke, On opet pripiše: najprije šest, a onda još dvije. Dat će i bratovoj djeci. Pa valjda je toliko zaslužio; tih osam pišljivih trenirki. Novaca bilo; malo od donacija, malo od članarina i ulaznica; najveći dio iz gradskog proračuna.
Sad se i ON družio sa ljudima. I to, bome, ne kakvim god. Baš neki dan bio kod „zubarce“ Jaaasne. Odnio joj najkice za nju i muža. Onako, ispred kluba. Bome ga i u kuću pozvala.
& & & & & & &
„Nezahvalnici jedni“, govorio je ženi dok su radili oko stoke.“Mene smijeniti; mene koji sam po cijele dane rintao za klub, obilazio ugledne ljude i borio se za klub. Mene smijeniti nakon svega što sam za njih učinio. “
& & & & & & &
U samo godinu dana za klub je kupljeno čak 374 pari najkvalitetnijih tenisica i 479 prvoklasnih trenirki; govorilo se na skupštini kluba. A igrači nemaju ni prave lopte. Stoga smijenili NJEGA i izabrali novoga predsjednika. I to bome pravog. On je stalno u sportskom. A ne k'o bivši što 'odaju u odijelu. Ovom Novom i žena sva u sportskom. I djeca. Fini neki čovjek. Baš mi nekidan priča zubarica Jasna da bio kod nje. Donio joj najkice za nju i muža. Onako, ispred kluba.
(Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna)