- O krasnog li kostima, gotovo da je uzviknula Žena, kada ga je prije petnaestak godina izvukla iz jedne crne, plastične vreće, koja je sa kontingentima humanitarne pomoći pristigla u Hrvatsku. Bio to narandžasti kostim sa crnom kragnom, crnim gumbima i crnim paspulima. I Žena bila crna i tamnoputa, pa bila sigurna da će joj lijepo pristajati ta narandžasta boja.
- Bože mi oprosti, eto i od tog rata nešto lijepo i korisno. Ovoliko robe nismo nikad imali, razmišljala je Žena dok se spremala na završnu školsku priredbu svoje kćeri. Tako joj bilo milo oko srca. Znala je ona i da je kći najbolja, i da će voditi program, i da će pjevati u zboru, i da je najbolji učenik.
- Hvala Ti, Bože, i na tom krasnom djetetu, pobrza Žena skrušeno. Baš dobro što je priredba uveče, pa sam stigla sve ponamiriti, razmišljala je Žena zadovoljno i pošla.
Dvorana već bila dupkom puna. Ipak ugleda jedno prazno mjesto u sredini trećeg reda. Obraduje se i nasmiješi poznatim licima. Bile to isto mame; sretala se sa njima na roditeljskim sastancima.
Jedna imala crni kostim. Tanak i svilen. I krasne sedefaste perle oko vrata; pa još fini zlatni lančić sa križićem ispod perlica. Ta bila lijevo od nje. A sa desne joj strane bila žena u tamnoplavom kostimu. I njen je bio tanji. Ona imala veliki zlatni broš u obliku pauka.
– Da, veče je, pomisli Žena u sredini, pa stavi svoje ruke na krilo da nekako prekrije i smanji to narandžasto na sebi.
& & & & & & & & & &
Ove dvije tamne prekrasno mirisale. I Žena se istuširala prije polaska. I namazala dezodoransom ispod pazuha. Ona si to uvijek priušti. Zbog onih oko sebe, ako već ne zbog sebe same, kao da se sama sebi opravdavala dok bi, za većih kupnji, spustila u košaru i dezodorans. Uvijek bi uzimala onaj u stiku. S njim znaš i koliko si potrošio i koliko još imaš. Sprej kao da ode nekud u zrak, pa kao da si ga džabe platio.
Tada Narandžasta Žena primijeti debljinu štofa ispod svojih raširenih ruku. Bio to teški, zimski štof. Negdje u Njemačkoj, od kud' je vreća stigla, mora da ga je netko nosio bez kaputa; možda sa kakvom debelom crnom rolkom ispod. A sad je topla lipanjska veče.
& & & & & & & & & &
-A baš ga „luftam„ i sunčam, pomisli panično Žena kad se do njenih nosnica podigao smrad ustajalosti i „fajtine„. Samo da ove dvije ne osjete! Možda i neće, pomisli sva crvena u licu. Već je odavno i znoj oblio. Od nelagode; od vrućine.
Onda osjeti svoja ramena. Sezala su tek nešto malo iza kragne. Bila to sitna žena. A ramena njenog sakoa išla su dalje, i dalje, i dalje, i dalje. Tako narandžasta, dopirala su do ove Lijeve, u crnom; i do one Desne, u tamnoplavom. Žena u narandžastom se još više zacrveni u licu. – Samo da njih dvije to ne primijete. A ona to nije primijetila do večeras. Zapravo, nikad ga nije ni obukla. Zapravo, ona i ne zna koji je njen konfekcijski broj. Zapravo, ona si nikad nije ništa kupila. Sama; i da bude samo njeno. Prije rata nije ni mogla. Poslije rata nije ni trebala. Dobila čak nekoliko crnih vreća iz Crvenog križa.
Odmah je sve lijepo pospremala u ormar. I čuvala. Sve su to bile fine stvari. Nije ih nosila. Nije ih imala ni kud nositi. Doktora, hvala dragom Bogu, još nije trebala.
& & & & & & & & & &
Na kraju priredbe ustade razdragano ova Lijeva u laganijem crnom. Ustade plješćući i ova Desna u tamnoplavom. Ustade i ova srednja. Ova u narandžastom. Ustanu sa njom i obadva njena narandžasta ramena. Ustane s njom i ustajala „fajtina„ iz njenog kostima. Ustane sa njom i neugledna, mala, smeđa leptirica. Prošla kroz narandžastu rupicu na prevelikim narandžastim ramenima i odletjela u zrak.
& & & & & & & & & &
- Mama, pa ti mene uopće nisi gledala; nisi mi ni odmahnula!
- Ma jesam, zlato, kako te ne bih gledala, branila se Žena dok je u ogromnom i debelom narandžastom kostimu, sva znojna i crvena u licu, vodila svoje dijete kući. Dezodorans u stiku se nije ni osjetio. Možda zato i je najjefiniji, razmišljala je tužno, približavajući se kući.