(ručni rad Marije Forman)
Živjelo na svijetu jedno veliko, veliko Srce.
Kucalo tiho.
Da nikoga ne probudi.
Kucalo polako.
Da nikoga ne uvrijedi.
Stajalo veliko Srce samo uz put.
Da nikome ne smeta.
Ugibalo se i sklanjalo veliko Srce svakom tko bi otkuda naišao.
&
E da!
Ali ne ide sa ljudima tako.
Prolazio neki Čovjek pa, videći veliko Srce, zgrabi neki kamen, zamahnu koliko god je mogao i baci na Srce.
- Dat ću ja tebi tvoju dobrotu, mrmljao je ljuto odlazeći.
Plakalo veliko Srce nekoliko dana, što od boli, što od tuge (još i više).
Od tada se veliko Srce još više sklanjalo i ugibalo kada god bi netko prolazio..
Samo da ne smeta.
-Al', malo tko prošao u miru.
-Vidi ga samo što se nadima!!!, govorili su ljudi.
Samo da izgleda veće i bolje od naših srca.
K'o da mi ostali nismo dobri.
-Ma! Još smo i bolji.
A,....nismo mi krivi što su nam srca ostala mala.
Iako, neki od njih i nisu imali srce.
Ni malo. A kamoli veliko.
&
A onda, jednoga dana, ugleda veliko Srce nekog poznatog. Prijateljskog. Odanog .
Veliko mu se Srce nasmiješi razdragano i pusti ga posve blizu sebi.
Kad se to drugo srce posve približilo, zarije ružin trn u veliko Srce.
Tako iznenada. I tako neočekivano.
Veliko Srce pade. Od boli . I od tuge (još i više).
Još malo kucalo. Pa prestalo.
Zauvijek.
&
-A,...šta bi mu mi?!, govorili su ljudi.
-S tolikim srcem i nije mogao kroz život, govorili su drugi.
-Ma, ljudi! Tako mu i treba, govorili su treći.
-Htio biti bolji od nas ostalih, govorili su četvrti.
Pravo mu budi, povikali su uglas i prvi, i drugi, i treći, i četvrti.
Tako na svijetu ostala samo mala srca. Skroz mala. Ona što vole jedva sebe, a kamoli druge.