Dok se priroda nije naljutila na nas, lijepo je bilo živjeti u ovim našim krajevima.
Svaka tri mjeseca zaogrtalo nas drugo godišnje doba.
Sve jedno ljepše od drugog.
Odmah poslije snijega, rastrčali bi se ljudi po njivama, odmorni i željni posla i sunca.
Žene bi sa svih strana izvlačile svoje lanjsko cvijeće (blijedo i slabo), da što prije ojača i „krene“na suncu.
U ljeto, kad se umor već naslagao u ljude, pripravi im priroda debeloga hlada.
Kad bi se dobro odmorili, opalo bi lišće sa grana, ljudi još malo poskočili da poberu i pospreme sve što je te godine rodilo, a nova zima je već spremala odmor.
Iza zime opet sve ispočetka.
A Čovjek u sve to bio“uštiman“ k'o sat.
Mogao, vala, živjeti na žmireć.
&
Sve tako i ja.
Kupus već kisi. Muškatli su u hodniku, drva u šupi, a ruke traže vunu.
Lijepo je preplitati tople očice dok u peći pucketa.
Ovaj sam prsluk isplela davno, davno.
Godinama bio samo crven.
I to mu bilo dosta.
Bilo i meni.
No, za poštenje dosta.
Znao On da ja crveno više ne nosim, ali i da mu kod nikog ne bi bilo k'o kod mene pa pristao na „prekvalifikaciju“. A šta?!
Sa ovom veselom, toplom i mekanom (vunenom) rascvjetanom granom sad živi kod mojih narodnih nošnji i bome, sve i jedna se u njega zagledale.
Slično bilo i sa ovom majicom.
Sirota!
Cijelu mladost provela u provinciji.
Onda sam joj napravila ovo cvijeće na lijevom ramenu i svakom rukavu.
Sad živi u Zagrebu i priča se da joj je dobro i da velike uspjehe postiže. A i da ne skidaju poglede sa nje.
E pa, baš mi drago.