Ma da!
Samo si mi ti u životu falio, mrmljala sam ljuto, vadeći žuti papirić iz poštanskog sandučića, dan uoči Sisveta.
Nauživala sam se ja takvih, nastavila sam još ljuće, kao da papirić zna zašto mi je kriv i koliko mi je kriv.
&
I ja i muž smo bili privatnici.
Najprije bi nam dolazili ovakvi žuti papirići.
Da najave plave koverte.
A u kovertama,......, zna se: ništa dobro.
Ili su nam pisali poreznici. Ili inspektori. Ili sud.
Tko god da je pisao, dobro bilo nije.
&
I,.....gledajte vi kad se to šalje!
Dan uoči Sisveta.
Nemaju oni ni pijeteta. Ni poštovanja. Ni razumijevanja.
E,...teško državi koja dan uoči Sisveta, ne žaleći ni svoje mrtve, ni svoje žive, šalje žute papiriće i plave koverte.
&
Odavno već nisam privatnik.
Što mi onda to šalju?
Nemam više posla ni s poreznicima, ni inspektorima, ni sa sudom.
A opet, stoji moje ime na žutom papiriću.
I moja adresa.
-Nikad ti s njima ne znaš, govorio je uvijek moj muž.
Pošten čovjek spava, a zakoni samo oko njega niču, niču, niču.
I prijete.
Kaznama.
Najprije manjim pa kad ne možeš platiti tu prvu, manju (a ne možeš jer je i ta manja prevelika za tebe, još sto puta manjeg čovjeka), onda zakoni propisuju veću pa još veću.
I nestaneš.
Od kazni.
A nisi pravo ni počeo raditi svoj mali, skromni posao.
Ma recite vi meni, da li itko od vas poznaje nekoga tko je preko pošte dobio kakvu lijepu vijest!
Nitko.
I sto puta nitko.
&
A, šta sad mogu?!
Papirić je tu.
Ali ipak mogu.
Ne moram, brate, odmah otrčati na poštu.
Iza prvog papirića mora doći drugi. (O,to jako dobro znam.)
A iza drugog imam još pet dana prije nego ga pošta vrati.
Ako su bezdušni oni, ne moram biti ja.
Ako oni nemaju pijeteta prema mrtvima, ne moram tako i ja.
I tako ne odem na poštu dan uoči Sisveta. Sve uz čvrstu odluku da na njega (papirić) neću ni pomisliti, a kamoli se zbog njega sekirati.
&
Sisvete su bile u subotu.
Dušni dan je bio u nedjelju.
A ja sam se sekirala i u subotu i u nedjelju.
Možda sam ipak trebala otići na poštu u petak pa bih bar znala što je, tko piše i kakvu mi kaznu šalje.
&
Koverta je bijela bijela.
Al' to na papiriću od petka nije pisalo.
A u koverti je bio ček.
Pozamašan.
I pisamce.
„Primi moju sućut.
Znaš da sam vani pa nisam čula za Zdravka sve do ovih dana kada sam zbog Sisveta došla u kraj.
Mislila sam Te obići, ali nisam imala hrabrosti.
Znaš da sam to sve prošla ja prije nepune tri godine. I još boli.
Bojala sam se da ćemo se raspasti od plača.
Samo smo se nas dvije iz razreda udale za prve, školske ljubavi.
I obadvije bez njih ostale.
Molim Te, primi ček bez ljutnje. I nemoj krivo shvatiti.
Kupi od njega Zdravku vijenac i lampion od mene (jer ja nemam snage ići na njegov grob), a preostalo je za Tebe.
Znam da ne tješi, ali znam i da treba.
Dolazim za Uskrs i onda ću sigurno svratiti.
Ankica“