Živjeli na svijetu jedan Čovjek i jedna Žena.
Čovjek bio dobar i predobar.
Vrijedan i prevrijedan.
Žena bila zla i prezla.
Zločesta i prezločesta.
Umišljena i preumišljena.
Bahata i prebahata.
Bezobrazna i prebezobrazna.
Čovjek “letio“ za svakim poslom.
I svaku, ama baš svaku kunu prijavio Ženi.
Neka. Nek i Ona zna. Mora znati. Pa će nam svima biti bolje.
A Žena samo sjedila i čekala.
- Znam ja Njega!
Taj samo laže. I taji.
....Ma, nitko me neće uvjeriti da nije ponešto sakrio po džepovima! Nitko.
Tko ne bi sakrio?
Ja bih prva.
Slagala tako zločesta Žena svoje zločeste misli, jednu do druge.
&
- 300,00 kn, reče dobri Čovjek na kraju dana.
- Nije 300,00 kn već 900,00 kn, vrisnu zla Žena i upiše u svoje knjige da je dobri Čovjek zaradio 900,00kn.
&
- 12.583,00 kn, reče dobri Čovjek na kraju mjeseca.
- Nije 12.000,00 i tih pišljivih 583,00 kn, podvrisne zla Žena, nego 25.000,00 kn.
I zapiše u svoje knjige da je dobri Čovjek zaradio 25.000,00 kn.
&
-168.042,00 kn prijavi dobri Čovjek na kraju poslovne godine.
-Ma nemoj!!!, podvrisnu zla Žena.
Misliš da sam ja luda?! Da ja ne znam koliko se može zaraditi i koliko si stvarno zaradio?!
Misliš da ja ne znam da si od mene po džepovima posakrivao bar još toliko?!, vikala zla Žena da joj se sve tresla stolica u kojoj je sjedila.
Iako, stolica bila i čvrsta, i skupa, i masivna.
Od pravog drveta.
Ručno rađena.
- Zaradio si ti 300.000,00 kn, vikala dalje zla Žena.
I malo sam rekla!
I tako i upiše .
&
Išlo to tako godinama. Desetljećima.
Dobri Čovjek radio sve više. Jeo sve manje.
Zla Žena vikala sve jače i upisivala sve više.
Dok dobri Čovjek ne pade na zemlju.
Gladan. Jadan. Umoran. Bolestan i prebolestan.
Kad to vidje, pritrči mu zla Žena.
- Ustani!, poviče na dobrog Čovjeka.
- Ne mogu, reče ovaj tiho .
- Ako ne ustaneš, platit ćeš, povika opet zla Žena.
- Ne mogu, Ženo, zar ne vidiš da umirem?
- Ako ustaneš, nikad ti više neću upisivati više nego što si zaradio, reče blaže zla Žena.
Dobri Čovjek se samo zakašlje. Jako i bolesno.
- Ako ustaneš, otpisat ću ti dugove, reče blago zla Porezna.
- Sad ih otpiši svom ćaći, reče kroz kašalj dobri Čovjek na umoru, stišćući u bolesnim rukama maramicu u koju je stalno kašljao.
Krv.