(Mira Čelec: Puketić od zelenog lišća )
Pa, ja zaista ne znam zbog čega toliko hvale i pohvaljuju te liječnike što rade po cijeli dan?
Te ljude zapravo treba kažnjavati.
Jer,...ako se toliko može u danu raditi i napraviti, zašto nisu tako i do sada?!
&
Ma, naravno da ne mislim tako.
&
Trče po trgovinama, što jedna, rijetko dvije trgovkinje.
U golom znoju i rasčupane kose, dojure malo na blagajnu, pa onda otrče malo na istovar, pa malo u skladište....
A mi kupci čekamo. Čekamo. Čekamo.
Tko na blagajni,tko uz vagu u kojoj više nema papira, tko uz frižider da mu se nareže salama.
Strpljivi smo.
I ne ljutimo se na tu jednu ili dvije ženice, koje bi nas trebale poslužiti.
Jer, nisu one krive.
&
„Zalijevamo i uzgajamo“ onaj veliki „vrt“ nezaposlenih, a lomimo kičmu sretnicima (da li?!), koji imaju posao.
&
Tako je i sa liječnicima.
I dok su manje radili, ostajalo je u utrobama operiranih svega i svačega: i gaze, i škara, i rukavica.
Jer,....i oni su samo ljudi.
Otišli bi malo kući.
Malo bi odmorili.
Malo bi bili sa svojojm djecom.
Na kraju, možda bi i oni nekad otišli na skijanje.
Makar o svom trošku.