Kad u jednom selu umrla neka stara, životom ispaćena žena, ostalo iza nje nešto prejadne imovine i dvoje djece.
Zavađene.
&
Nekako se preko svećenika odredilo kako, kad i gdje će sirota biti pokopana, pa tako i seljani saznali gdje i kada trebaju doći na zadnji ispraćaj.
Al' ženina kći ne htjede sresti svoga brata, pa sa svojim mužem ode dan ranije.
Ubere puket bijelih ruža i položi ga na mjesto gdje joj majka sutradan trebala biti sahranjena.
&
Ustrčale se žene po selu, pa se sve u strahu od Boga uplašile da su zaboravile na sirotinu sahranu.
-Ma nije danas sigurno.
Svećenik je rekao da će biti sutra i ja zaokružila na kalendaru, baš da ne zaboravim, reče jedna.
-Ma kako nije ?, ostala uporna druga.
Pa ne bi joj kćer danas išla na grob da je sutra sahrana !
-Joj, žene, Bog će nas kazniti što smo zaboravile. A cijeli život sa sirotom u istom selu živjele!
&
Kad osvanuo dan dogovorene sahrane, selo mislilo da je to bilo juče i da su oni zaboravili, pa nitko nije ni kretao put groblja.
A pokojničin sin, ne želeći sresti mrsku si sestru, pođe sa svojom ženom na groblje u drugo selo.
-Pomolit ćemo se kod zajedničkog križa, reče on svojoj ženi.
-Ah, gdje god upališ svijeću, ona gori za dušu onoga kome si je namijenio i zapalio, složila se njegova žena, kojoj isto bilo pravo drago da ne sretne muževu sestru.
&
Tako siroticu u grob položiše i na vječni počinak ispratiše samo grobari i svećenik.