Bio na svijetu jedan Čovjek.
Od rodbine imao samo starog oca, a ovaj od imovine još stariju kuću.
Kad mu umro otac, Čovjek proda staru kuću, pa kupi sebi fino odijelo i još finiji kaput.
I cipele. Naravno.
-Dobro sam to napravio, potvrdi Čovjek sam sebi.
Dobro i pametno.
To će meni biti i znanje, i zvanje, i zanimanje.
&
Baš tako bome i bilo.
Krene Čovjek u svijet, među ljude. Tako sa odijelom i svojim kaputom. Sve u svojim finim i skupim cipelama.
Gdje god došao, tako uglađen, ljudi zaustavljali posao, posijedali ga za stol, slušali ga i međusobno se nadmetali tko će ga bolje počastiti i više mu spakovati.
A on išao od kuće do kuće,od sjetve do sjetve,od žetve do žetve, od berbe do berbe.
Onda, bilo tu i krstitki. I karmina. I vjenčanja. I useljenja. I rođenja.
S vremenom Čovjek naučio i lijepo pričati. I svakom se ulagivati. I koješta obećavati.Jer, tako uglađen, velike ljude poznaje.
Pa ga svi još češće pozivali i više mu pakovali.
Do tad se pakovalo samo sa stola, a sad se za njega trčalo i u podrum, i na tava, i u pušnicu.
&
Divno i dugo živjeli Čovjek i njegovo odijelo.
Kad Čovjek umro i ostalo samo odijelo, počeli po selu jedan drugog ispitivati tko je i otkuda je bio taj Čovjek u finom odijelu. Čiji je ? Koga ima?
I,...nitko ništa nije znao. Znali samo da je imao odijelo.
&
Ha!
Takvi smo mi ljudi.
Zato tako i prolazimo.