Drskost je i hrabrost pružiti nekome poklon.
Dobro ste pročitali i nisam se zabunila.
Tom ispruženom rukom u kojoj stoji dar (ovakav , ili onakav, svejedno ), ulazimo u nečiju kuću. Ali i u nečije srce.
- Zar se toliko vidi da ja toga nemam?, zadrhtat će sa zebnjom onaj kojega darivate.
Ako još k tome dar popratite objašnjenjem kako ste baš primijetili da on to što ste mu sad donijeli nema (jadan, dodajem ja ), a Vi kako toga imate i već u to ne možete ni gledati, pa kako ste evo odlučili dati i njemu, (da ne bude gladan ili, da i On malo proba, dodajem ja) gurnut ćete čovjeka u provaliju samosažaljenja, nelagode i stida, kako pred Vama, tako bome i pred sobom. A ništa Vas nije tražio. Niti Vas je zvao.
Ali,
ako teret njegovog nemanja prebacite na svoje srce, pa uz poklon dodate neka Vam ne zamjeri jer da zbog teških vremena niste mogli donijeti nešto drugo, onda uz taj poklon dajete puno više od tog poklona. I nešto puno važnije od tog poklona. Darujete mu samopouzdanje, nadmoć, mogućnost da bude velikodušan, a to svakom čovjeku tako jako treba. Sad će on preuzeti tješiti Vas i kroz to neće ni sam primijetiti koliko mu je trebalo i koliko je želio to što ste mu donijeli.
Dali ste mu snagu, visinu. Rado i s veseljem će uzeti ono što ste mu donijeli.
Sad kad ste Vi, i to još prvi priznali kako nemate novaca, pih, sad može i On. I hoće. Da utješi Vas.
Tako je dobro.
I,...uvijek treba paziti kad se odvažimo i drznemo nešto pokloniti. Jer, to su tako osjetljivi odnosi među ljudima. Kao da se paučinom povezuju dva ljudska srca. I,...ako jedno samo nespretno „ cukne“ tom paučinom, zadrhtat će odmah i ono drugo srce. I proplakati.