Na kraju jednog sela stanovali Čovjek i Žena sa troje djece.
No,čulo ih se do početka sela.
I nitko, baš nitko u selu od njih nije imao mira.
&
Kad svi u selu orali, oni se svađali.A djeca im plakala.
Kad svi u selu sijali, oni se tukli.A djeca im opet plakala.
Kad svi u selu želi, oni se opet svađali i djeca im opet plakala.
No, i da se nisu svađali, ne bi želi jer,....što bi želi kada nisu ništa ni posijali.
Kad svi u selu sakupljali sijeno, oni opet nisu. Doduše, nije im ni trebalo.
Jer, nisu njih dvoje imali ni kučeta ni mačeta, a kamoli živinčeta.
&
Tako se njih dvoje stalno svađali.
Kad svađali, kad tukli.
Niti su šljiva kupili, niti su jabuka brali.
Niti su pekmeza pekli.
Niti su si drva za zimu pripremali.
&
A djeca, kako rasla, tako i prestala plakati. Nabrzo otišla trbuhom za kruhom iz te nesložne kuće u kojoj nije bilo ni kruha, ni mira.
I nikad se više nisu vratila.
&
A ovo dvoje nastavili po starom.
Zaustavljali po selu užurbane ljude, pričali jedno protiv drugoga.
Te tko je kriv; te tko je koga upropastio;te čiji roditelji pomogli; a čiji odmogli, čak pokrali.
&
-Dosta već!
Ne zanima nas!
Ne pomaže nam.
Krivi ste obojica!, povika jedan seljan, da ga se čulo od početka do na kraj sela.