Zvali jutros naši Inozemci. Dolaze i ovo ljeto. Njih troje.
- Pa po čega opet?
- A što se čudiš svake godine iznova? Pa ni jedno ljeto još nisu preskočili. Znaš i sam. Koliko i ja. Kao da sam ih ja zvala .
- E vala, za ovolike godine već bismo im se odužili i da ste za križarskog rata bili kod njih. I još ti sirota tamo i kuhala i prala za sve njih.
- A što ja tu sad mogu?! Reci im ti!
- Zašto ja?! Ti im reci da su odavno svaku mjeru prevršili!
- Ja ne mogu. Oni kažu da se kod nas najljepše odmore.
- Pa to vjerujem. I ja b' se rado nekom navezao, pa da mi se servira po tri obroka u danu, a sve ban-badava.
- A nemoj sad i ti pretjerivati! Pa kupe kruh.
- O jake nam pomoći! Što ne kupe meso, a mi ćemo kruh. Pa znaš da im auto zauzme pola našeg dvorišta. A mi ga iza rata i nemamo. Jer imamo njih. Pa svako ljeto debelim guskama mažemo vrat.
- Ove im godine ne dolazi sin već samo kćer, pa će odmah manje hrane otići. Znaš da on uvijek najviše jede. Rekli su ako vrijeme bude lijepo da će otići par dana na more.
- Vraga će otići! Na moru se plaća. I kruh. I meso. I zrak. I pogled. A kod nas im sve to džabe. E da smo znali što sad znamo, ne bi ti devedeset prve s djecom baš k njima bježala. Sad ćemo jadni do idućeg rata odrađivati tih tridesetak dana što si s djecom bila kod njih.
- Ma ne ljuti se i ne griješi duše. Možda će se s vremenom izdovoljiti pa i prestati dolaziti.
- Ženo božija, pa je l' ti znaš koliko je godina prošlo iza rata? Da je do izdovoljenja, odavno su nam se trebali skinuti s vrata. Džabolebuk je to, moja draga! Džabolebuk.
& & & & & & & & & &
Došli su početkom kolovoza. Vole da su ovdje i za Gospu. Ipak im došao i sin. Jer nigdje pečene janjetine kao ovdje. Nema toga tamo kod njih, govorio je pijuckajući ovdašnju šljivovicu iza koje se bolje jede. (I više; mislili su njegovi domaćini ljuti na sebe što su se uopće ponadali da će ih ovaj mesožder mimoići ove godine).
- Džabolebuk; samo džabolebuk, govorio je domaćin svojoj ženi koja ga je šutkala da ovi ne čuju. Ima svagdje svega. I još stoput bolje. Al' tamo se plaća, nastavio je domaćin tiše, al' ipak dorekao što mu je na pameti bilo.
Spavali su, šetali, čekali ručak. Pa onda opet spavali. Donijeli su neke odjeće. Nije ona bila ni stara ni isprana, al' ovdašnji ljudi ne nose tako šareno. A ni veličine nisu dobre. Sve nešto sićušno.
- Bože, kao da nas ne znaju. Svake godine donesu te male brojeve, kao da nas nikad nisu vidjeli. Džabe vuku, sad se već ljutila i domaćica.
Inozemci pokoji puta kupili kruh, a jedno dva puta i veliku lubenicu.
Ma neće oni biti ovdje za džabe. Nisu oni takvi ljudi, govorili su po dva dana iza svake lubenice.
A ovi naši kupovali sve ostalo. Na karticu. I to kreditnu. Za svaku ih kupnju ljubazno izdvajali iz reda dok ne dobiju autorizaciju za račun. Crvenjeli i bljedjeli ovi naši svaki put dok su tako stajali po strani. Odahnuli svaki put kad bi naplata bila odobrena. Pa kud bi jadni od sramote da su morali na blagajni ostaviti svu tu robu. A i, što bi onda skuhali kod kuće onima što im auto do pol njihova dvorišta.
& & & & & & & & & &
„Dragi prijatelji!
Evo, mi i ove godine ostali vjerni seoskom turizmu. Puno je skuplje nego na moru, al' kad mi volimo mir i domaću hranu, spremni smo i platiti. Rado vas se sjećaju i puno vas pozdravljaju iz Hrvatske vaši prijatelji.
P.S. Vraćamo se za 14 dana, pa se i vidimo. „ – pisalo je na hrpi razglednica koje su Inozemci slali nekim svojim prijateljima.