(Tekst iz arhive)
Moja svekrva bila žena seljanka, od prvog do zadnjeg dana svoga života. I od glave do pete.
Bila je sretna tako. Dičila se svojim seoskim porijeklom i svojim seoskim životom.
Bila to čista, uredna i po svemu normalna žena
Kad je bio pijačni dan u našem mjestu, sjedala bi na bicikl i odlazila u grad, koji je bio od naše kuće udaljen neka tri kilometra. Imala je posebnu robu za te prilike. Ali, fertun bi bio neizostavan. Onaj, za u grad.
Glavu je uvijek vezala maramom. Za grad je imala finije, novije i vezala ih je sprijeda, ispod brade. Za kod kuće su bile pamučne, ispranije, da se ne kližu oko glave. Vezala ih je iza glave i tad izgledala veselije i , manje „svekrva „.
Pred Uskrs i Božić išla je na šišanje i minival, koji bi od jednog do drugog blagdana postajao sve slabiji i ravniji .
A imala ona i Rođakinju. Rođakinja kao živjela u gradu. No, mogli smo se dovikati s njom. Mi bili sa jedne strane table sa imenom grada, a ona sa druge strane table. Pa ona nije mogla hraniti domaće životinje. Pa joj je moja svekrva pakovala svašta kada bi ona dolazila k nama na selo. Jer je ona svašta voljela i svašta trebala. A mi na selu smo svašta imali i rado joj davali. Na selu nitko ne može sam izjesti sve što ima.
Svekrvina Rođakinja uvijek nadugačko zahvaljivala i,...dok bi drugu nogu uvlačila u auto kraj onih silnih vrećica koje je dobila, sa tužnim uzdahom bi sama sebe pitala da li će se ona ikad mojoj svekrvi moći odužiti za sve što joj ova daje i pakuje.
I,...život se i za takvu prigodu pobrinuo. Otišla Rođakinja nekoj drugoj rodbini u inozemstvo. Na pet tjedana. Mi već obrali i spremili višnje; pokosili, osušili i pod krov stavili sijeno; izvadili krumpire. Kad se što dogotovilo, moja svekrva tužno kaže: “ E da je bar Rođakinja tu, pa da si i ona malo odnese toga svega, kako je što dolazilo“. I ,...nakon tih pet tjedana stigla i Rođakinja. Sa poklonom, naravno. I,...valjda sretna što se mojoj svekrvi konačno može odužiti za sve ono o čemu sam vam pričala.
Donijela joj je iz tog inozemstva žarko crveni ruž. Mojoj svekrvi, ženi koja je od prvog do zadnjeg dana svoga života bila seljanka i koja nikad, nikad, ni do tada, ni od tada nije mazala usta nikakvim, a kamoli da bi žarkocrvenim ružom.
Kad ova mudrijašica otišla (moram priznati ovaj put bez vrećica) , rasplakala se moja svekrva k'o gladna godina.
Eto kako poklon može rastužiti, omalovažiti, naljutiti.