Matični ured je bio prekrasan.
- Šta tu ima biti prekrasno?, zapitala je moja mama.
Na prozorima divni bordocrveni zastori....
- Puni stoljetne prašine, nadovezala se moja mama.
- Crveni oni i sva im familija, pa nas u crveno i doveli. Oni u zvijezdu vjeruju, kukavna nam majka , zavapi moja svekrva, k'o tiho, al' da se ipak čuje. O moj , Bože, nastavi uzdišući, pa zar sam tako velika grešnica bila?!
I matične stolice bile prekrasne, presvučene u bordocrveni pliš.
- Masan od ruku svih budala, koji su kroz njega prošli, pa se pokajali već nakon tjedan dana, nastavi moja mama, sad i ona uz neke uzdahe. Valjda vidjela od moje buduće svekrve.
A za mladence je bio jedan prekrasan bordocrveni dvosjed.
II
Ja i moj budući muž smo izgledali baš kako treba. U tim mladim godinama nije bilo na nama ni grama viška. Ja još skoro bila i omršava. No, kad smo sjeli, dvosjed najprije krcnu, a onda do samog poda propade cijelo sjedište, zajedno sa nama mladencima.Baš nas dvoje. Ni nekih dvoje prije nas. Ni nekih dvoje poslije nas. Nego baš nas dvoje. - Tako vam i treba, naskoči odmah moja buduća svekrva. Kraj crkve se provesti, uh.....! Eto vam vašeg matičnog. Ni on vam ne daje blagoslov.Kum Ljuba u drugom redu samo značajno obrisa neku šmuljavu suzu u oku. – Ma šta je briše?!, pomislim ljuto. Taman je tu trebala biti njena Gordana. Ta bi propala do podruma.Netko od naše rodbine zaključi da je to možda zato što smo oboje sjeli.- Pa ,majmune, kako će nego oboje ?,hitro mu objasni netko drugi iz naše rodbine.Brzo se nas dvoje podigosmo.Tu se uzmuvao i matičar. Kao, neka nam se daju neke dvije stolice.Al' nema stolica. Sve zauzete. Nitko se sa njih ne diže. – Neka se iz neke druge prostorije donesu dvije stolice, naredi matičar gledajući neodređeno u naše svatove, koji su sjedili iza nas.Nitko ni makac.Onda nas dvoje preuzmemo stvar u svoje ruke i objasnimo matičaru da mi , zapravo, ni ne volimo sjediti na vjenčanju, da nam skoro i drago što smo propali, da se puno bolje osjećamo stojeći, jer sada puno bolje vidimo (čika) matičara .
III
Svi naši rođaci i prijatelji s olakšanjem još bolje namjeste svoje stražnjice u prekrasnim bordocrvenim stolicama, sretni što ne moraju ustati i dati nam svoju stolicu.
Tako sam ja 2. svibnja te prekrasne 1981. godine ušla u brak čvrsto stojeći na zemlji i na svojim nogama.