U crkvi je bio veličanstven mir. Nije me uveo tata. Ostao je vani. Da ga ne izbace iz partije.
Mama je ušla da vidi tu nepotrebnu cirkusijadu i kič paradu.
Nije ušao ni vjenčani kum sa muževe strane. Da mu starca ne izbace iz partije jer, bez starca partijca crno bi se pisalo i kumu sa muževe strane. Pa stao pod obližnji bor. Kao, on baš ovuda slučajno prolazio.....
- Rekla sam mu, šmrcala je moja, sada već svekrva.Uzmi, sine, našeg Pepu za kuma. On ti sve sakramente ima, a i kupit će ti vešmašinu. Al' ne, on ne sluša. Hoće kolegu s posla. Evo ti sad kolege. Ni ženu si nije doveo, k'o da smo mi kužni zato što u Boga vjerujemo.
Prilazila sam oltaru skrušeno i ponizno.
– Tužna je, reče moja mama.
– Ljuta je, reče moja svekrva.
&
Crkveno vjenčanje je bilo tiho i dostojanstveno. Tu su se ljudi bojali Boga, pa uvukli jezike. A oni koji se nisu bojali Boga, ostali pred crkvom, zajedno sa svojim jezicima, pa opet bilo dobro.
Tako smo se tog prekrasnog 2. svibnja 1981. godine vjenčali i u crkvi.
– K'o zadnji seljaci, govorila je većina moje rodbine.
- Neka, to je baš romantično, govorio je onaj manji ostatak opet moje rodbine.
– A, hvala ti dragi , Bože, i na tome, govorila je većina muževe rodbine.
– Ma da, koga si je izabrao, moglo je i gore proći.
&
Onda smo se u svatovskoj koloni vozili najprije do moje kuće.
– Je l' ti to vidiš?! Već je glavna, ljutila se moja svekrva.
– Pa prvo po gradu, rekla je ponosno moja mama.
Od moje je kuće kolona krenula prema kući moga muža.
– Na selo, rekla je posprdno moja mama.
- Mi bar nismo gladni, odvratila je bijesno moja svekrva.
Od njih je trubeća svatovska kolona krenula opet prema gradu. Na slikanje. Negdje na pola puta, jedan zeleni wartburg upali desni žmigavac i skrene u pobočnu ulicu. Cijela kolona iza njega učini isto. Tako se više nego pola mojih svatova odvezlo pred kuću svekrvine sestre (to je ona čije pohanje nije krvavo oko kosti k'o od moje mame).
A ova išla po još neke zdjele. (Prisjele joj da Bog da, rekla bih ja, makar ovako u zagradi, a'l sada je to već bila i moja tetka, pa neću .)
- Ma namjerno se izdvojila, govorila je kasnije moja mama. Samo da svatovi vide kako je ona važna. Šta misliš?! Ona mora i iz svatova juriti po poslu. Da je bila čemu, odnijela bi te zdjele u dom još prije tjedan dana, k'o ja.
Mi sa početka kolone došli na slikanje, a ovi drugi pričekali da se uzmu te prevažne zdjele, pa opet za muževom tetkom i njenim zelenim wartburgom otišli ravno u društveni dom gdje su trebali biti svatovi.
– Pa šta? S mladencima ili bez njih. Važno da se stiglo.
( Na žalost, nastavit će se )