Još ima zaostalog cvijeća po dvorištu, a meni već za brigu što ću kad i njega mrazevi odnesu.
Pa sam ga počela heklati (cvijeće).
Što od konca, što od vune.
&
Ovo je bio jedan obični, najobičniji crni šal.
Ali, toliko kvalitetan da mi ga bilo žao zanositi.
(He; he! Moja posla. Kao sa kuhinjskim krpama.)
I dobro da nisam.
Jer, što bi sad ove vunene cvjetne glave bez njega?
Lijepe jesu, al' pametne baš i nisu.
Moraju imati Nekoga da ih drži, i nosi, i za njih misli.
Šal je pristao.
I cvjetići su pristali.
Pa će sada zajedno kroz život.
A ja ću se dohvatiti heklarice i vune, pa na ovaj početni aranžman dodati još cvjetića i listića.
(Da se ne stide ni za mene, ni za sebe.
I poslije vama, naravno pokazati.
&
Poznavala sam jednu ženu koja je jako, jako puno vezla na crnoj podlozi.
I to nije bilo ni malo lako.
Najprije je sa bijelim koncem pravila konture, a onda u tako dobivene konture vezla koncima ( ili vunom), odgovarajuće boje, dok ne napravi cijelu sliku.
Kada sve „izboja“, popori one bijele , pomoćne končiće.
Ogroman posao.
Namještaj jedne cijele sobe je ukrasila vezom na crnoj podlozi.
Prekrivače za kauče, sjenilo za lampu, stolnjake, nadstolnjake, presvlake za stolice, jastučnice........
Sve je to svojim rukama i iz svoje duše napravila , sada već pok. MARIJA FORMAN.
Zanimljiva je priča o njenom životu i rado ću vam je ispričati, ali najprije pregledajte radove. (Ima ih puno, pa ću ih prikazati kroz nekoliko dana, kako i ja budem stizala).
Nastavit će se.