Možda nećete, ali..., molim vas, vjerujte.
Rezika i Marija posjećivale svakog bolesnika u selu.
I za svakog imale tanjur toplog jela.
A uoči Božića i Uskrsa, pekle kolače po cijele noći, a onda ih raznosile u svaku kuću u kojoj nije bilo ni brašna, ni masti, ni kruha, a kamoli kolača.
Kad Marija dorasla do udaje, njen otac proda najbolju kravu i kupi joj šivaću mašinu.
Singer.
Isto tako dobile i one dvije male.
Svaka po jednu kravu, za po jednu šivaću mašinu.
Možda nećete, ali...., molim vas, vjerujte, jer....vidjela sam na svoje oči.
I Marija, kad postala svoja gazdarica, obilazila bolesnike i za svakog uvijek imala tanjur toplog jela.
A uoči Božića i Uskrsa, pekla kolače do duboko u noć i onda ih raznosila u kuće u kojima nije bilo ni brašna, ni masti, ni kruha, a kamoli kolača.
- Rastiplje kuću, govorile su ostale žene.
I to one koje ni dugme sašile nisu.
A kamoli jastučića, a kamoli stolnjaka, a kamoli svega onoga što ste vidjeli.
I još puno onoga što niste vidjeli, a i dan danas stoji u Marijinoj kući.
Marija Forman bila žena vrijedna divljenja u svakom pogledu.
Imala veliko srce, uspravnu kičmu i bistar um.
Na svojim slikama vezla hrvatske trobojnice još puno, puno, puno prije devedeset prve.
Ali, vezla i opanke. I kape“šajkače“.
Vezla i crnce.
Njen konac nije imao predznak. Nikakav.
Voljela je sve ljude.
(Nastavit će se)