Bilo je lijepo dolaziti kod Marije Forman
I,....bila je čast.
Na stolu divan stolnjak.Uštirkan. Naravno.
I kad god dođem, drugi. Naravno.
Na njemu porculanska posuda za kolačiće.
A u njoj kolači.
Uvijek. Bez izuzetka.
Sve pospremljeno. Nategnuto. Prebrisano. Uštirkano.
-Kao da ona nešto i radi, govorili su opet Ljudi.
A sve je kod nje bilo divno: od ulaznog otirača na prvoj stepenici, pa do tavana do kojeg su vodile stepenice presvučene smeđim stazama. Sve je bilo čisto, pospremljeno, nakuhano, napečeno, naheklano, naveženo, uštirkano, ukiseljeno, nacrtano, zamiješeno, oplijevljeno, prebrisano, izribano, izzračeno, rascvjetano, ukrašeno, dekorirano, posađeno, sašiveno.
–Ma da, samo se hvali, govorili su oni koji su joj ulazili u kuću ne izlazeći iz nje, a da ih ona bar nečim nije počastila.
Ostavi to heklanje na kauču da izgleda kako je prevrijedna i kako stalno radi. Ma taman.
Kad ona to čula, počela skrivati heklanje u kauč, čim bi čula da netko ide uz stepenice.
- Ma nemojte biti smiješni! Gdje bi ona sve te radove sama napravila?!, govorili su opet Ljudi.
Kad ste joj, uostalom, vidjeli kakav ručni rad u rukama?! Kažem ja vama da to nije ona sve mogla sama napraviti.
Sakupila, odnekud. Tko zna čiji su to radovi ?
Mariju nisu ljutili Ljudi.
Zapravo, poznavala sam je desetak godina, a nikad, baš nikad je nisam vidjela ljutu.
Imala je svoje misli.
I vezla ih je. Ili ih je slikala. Štrikala. Heklala. Necala. Štikala. Šila.
Imala je svoju djecu i željno ih je čekala.
Kao i ja moju danas.
I nikad ih nije pitala kada će opet doći.
Da ih ne optereti; da ih ne obaveže; da ih ne rastuži što je ona sama.
Na jednoj nedjeljnoj misi čula sam ovu priču:
„U nekom selu živjela neka Žena i sama podizala kćer. Voljele se i slagale jako, a onda kćer poželi otići u grad.
Pa i ode. Trbuhom za kruhom.
Dok se tamo snašla, dok tamo našla posao, dok zaradila koju plaću, dok....
A onda, tek nakon nekoliko mjeseci, dođe u svoje selo obići svoju majku.
I, gle čuda, dvorišna vrata bila širom otvorena.
-Pa, mama, kako si , kako si saznala da danas dolazim? I širom otvorila ulazna vrata?!
- Otkako si otišla, nisam ih nikad ni zatvorila, reče Žena i zagrli svoju kćer.“