Bilo to jako, jako davno.
Toliko davno, da živi ljudi i ne pamte.
Živio na svijetu Čovjek i njegova Motika.
Imali u kući i ića i pića u izobilju.
Al', Motika imala tešku narav, pa se Čovjek odluči rastati od nje i otići u grad.
-Naći ću neku Trgovinu, mislio je Čovjek.
Gladan biti neću.
- Samo ti idi, dovikivala mu ljuto njegova Motika.
Kad dobro ogladniš, i vratit ćeš se!
&
Ali,...Čovjek se nije vratio.
-Bolje biti i gladan, nego kopati od rane zore do mrklog mraka, mislio je Čovjek.
&
Nikad nikome nije priznao da Motiku poznaje, a kamoli da je nekad živio sa njom i od nje.
- Taman posla! Pa da mi se smiju ovdje u gradu.
Gledao Čovjek da ima bolju košulju. I cipele.
Da ga više cijene i poštuju.
(Grad je to.)
A u želudac ionako nitko ne može zaviriti.
Pa Čovjek u njega trpao jeftine salame,puno kruha i još više tijesta .
&
Šparao Čovjek, šparao, podigao i neki kredit pa kupio sebi auto.
-Našta to ličiš, Čovječe ?!, doviknu mu Motika, kad je prvi puta došao u selo da mu vide auto.
Čovjek se napravi da je i ne čuje, i ne vidi, i ne poznaje.
-K'oda je Ona bolja?!
Ja sam se jako udebljao, a Ona bome još jače zahrđala.
&
Vozao se tako Čovjek po selu i vozao.
Svi mu se divili, svi mu zavidjeli, a On bome pravo uživao i od ponosa se nadimao.
Gdje god došao, nešto mu dadoše.
Jer,...On je sada u gradu.
I,...jer ima auto.
A oni samo traktor.
Neki ni to.
I jer ima čistu i mirisnu košulju.
A ne k'o oni.
Znojavu i prljavu.
I jer ima lijepe cipele.
Kaže da su prave kožne.
A ne k'o oni.
Gumene čizme.
Hladne i blatne.
&
Jedni mu dali kokoš.
K'o, ne bi ni uzeo, al' kad je domaća.....
( A nije vidio ni jeo kokoš otkako se od Motike rastao.)
Drugi mu dadoše čak pedeset jaja.
Pa i njih uze jer su domaća.
Inače ne bi.
(A pedeset jaja nije imao u kući otkako se od Motike rastao.)
&
I tako; malo po malo, napuni se auto, pa se Čovjek odveze u grad, sve pazeći da ga ne ugleda njegova Motika.
&
Kad izjeo sve što je u selu dobio, upali auto, pa dođe opet.
Po svega „domaćeg“.
I sve opet ispočetka.
Netko mu dade litru rakije.
Domaće.
Drugi mu dadoše vreću krumpira.
Domaćeg.
Treći čak dva para mesnih kobasica; friško odimljenih i domaćih .
U jednoj mu kući nagrabiše čak pet kila svinjske masti.
Domaće. Naravno.
&
-Što se vi miješate među nas ?!,poviče Motika bijesno.
Da mu ne tovarite taj autić svaki put kada dođe, već bi se odavno meni vratio, ljuto će Motika .
I ..., nastavi hrđati.
Šta će?
Sama ne može ništa.