Nekako odmah iza rata, dok još u našem kraju nije bilo ni trgovina, ni konca, ni časopisa sa šemama, sama sam si na platnu crtala motive koje ću vesti. Naravno da je to radila i Mala Ladica. Sve što je Ona radila, bilo je „ za prave“. Nas dvije smo u svemu bile ravnopravne i jednake. Gotovo u svemu. Kada smo išle uramljivati svoje vezove, ja sam izabrala usku drvenu ramu. S razlogom. Što uža, to jeftinija. Ona je još sa vrata izabrala ovu koju vidite na gornjoj slici. Zaigrala sam na kartu naše vječne jednakosti.
-Pa onda i ti sebi kupi ovakvu krasnu i zlatnu, odgovorila je Mala Ladica. Pa ćemo imati jednake.
Onda sam ja rekla da ću ja ipak drugačiju jer bolje odgovara boji mojih vezenih cvjetova, pa sam za sebe„ izabrala“ još užu i još jeftiniju ramu. Zapravo, najjeftiniju.
Danas uživam u ovoj slici i uvijek se iznova nasmijem kad se sjetim njenog uramljivanja. „Zlatom“ je uramljen rad njenih malih ruku, baš kako je i izabrala. Još sa vrata. Sada, kada je Mala Ladica otišla u svoj veliki život, u ovoj rami zadržan je i uokviren dio njenog djetinjstva. I, dobro je da je rama zlatna jer mi ova slika znači kao da je cijela od suhoga zlata.