Sve ovo bilo među životinjama.
Nikako ljudima.
Kako bi bilo među ljudima?!
Šta god!
&
U jednoj velikoj šumi i životinje poštivale volju Božju,pa živjele životom kakav im je On namijenio.
One što su stvorene da pasu, to i činile.
Mirno, hodajući polako, s noge na nogu,prema novim, zelenim travčicama.
One što su stvorene da lete, to i činile.
Neke druge se međusobno lovile i tako preživljavale.
Valjda je i to bila volja božija.
Živjelo se tako godinama.
Desetljećima.
Stoljećima.
S jutra bi izlazilo sunce.
Onda bi u zrak poletjele dnevne ptice.
A one noćne otišle spavati.
Ujutro kukurikali pijetlovi.
Preko dana kokodakale kokoši.
A noću lajali psi i zavijali vukovi.
Živjelo se tako godinama.
Desetljećima.
Stoljećima.
Nepogrešivo.
Sve onako kako je to dragi Bog stvorio.
&
A onda, jednog dana, popne se Lisica na vrh nekog brežuljka, prethodno pozove sve životinje, pa svima kaže „ da to dalje tako ne ide.
Da ne može ići.
I da tako dalje ni neće ići.“
Jer, veli,“reda se mora znati“.
I još veli da od toga dana svaka životinja mora od Lisice dobiti dozvolu za sve, ama baš sve što će napraviti i raditi.
-Pa dobro, rekoše ostale životinje.
K'o da je teško pitati.
Lisica još dodala da, tko god bude radio bez pitanja i dozvole, Vuk će ga kazniti.
-Ma dooobro, rekoše opet ostale životinje i lagano se raziđu svak za svojim poslom.
Tko na livadu, tko kod potoka,tko u šumu.
&
Pri kraju dana, prvi se uskomešao Pijetao.
-Lisice, smijem li ja ujutro kukurikati.
-Smiješ, naravno da smiješ.
Svaki pijetao ima pravo kukurikati.
Ali pazi, glas ti mora biti izoštren, ali ne preoštar.
Kukurikati smiješ samo u polovini vremena između svitanja i izlaska sunca.
Ako je kiša, nema kukurikanja.
Ali, ako je kiša slaba i topla, onda moraš kukurikati.
Kukurikati smiješ samo na plotu.
Obavezno drvenom.
Ali samo ako su mu stupci od trogodišnjeg bagrema.
U protivnom ne.
Plot mora imati visinu od 1,2 metra.
&
Ništa to Pijetlu nije bilo jasno i ništa, ama baš ništa nije razumio.
Kako će on, običan, najobičniji pijetao znati izmjeriti visinu plota?
I kako pijetli mogu znati da li je kiša dovoljno topla; i da li bagreni stupac za plot ima tri godine?
&
Idem sad spavati.
Ujutro ću biti pametniji.
&
Kad svanu jutro,pijetao odahnu što nema kiše; ni slabije, ni „neslabije“.
Ni toplije. Ni hladnije.
Skoči Pijetao radosno na, srećom drveni plot, pa stade kukurikati.
Ma nije ni tri puta kukuriknuo, kad eto ti Vuka.
-Preglasno kukuričeš, smrtknuto će Vuk.
Siroti Pijetao morao za kaznu dati svoju najbolju kokoš.
&
Tako nekako bilo i sa ostali životinjama.
-Moglo bi ovako; moglo bi onako,odgovarala je Lisica i pticama, i zečevima, i jelenima, i dabrovima i svim drugim životinjama u toj šumi.
Ptice više nisu znale da li da lete, ili da ne lete.
A ako lete, kako da lete.
Zečevi nisu znali smije li se trčati.
Ili se ne smije trčati.
Ako se smije, kako se smije.
Muhe bi zujale, al' nisu znale kako je pravilno.
Bumbari isto tako.
&
Sav živi svijet u šumi ostade zbunjen.
Kako god radili i napravili, eto ti Vuka.
A onda, zna se.
&
Uvukao se strah u sve životinje.
-Ja više neću kukurikati, reče tiho Pijetao.
Ne znam kako bih.
Kako god pustim glas, ne valja.
A nemam bome više ni kome kukurikati.
Vuk mi odnio sve moje kokoši, pretužno će Pijetao.
&
-Neću ni ja više trčati, tiho će Zec.
Ni u mom leglu više nema ni zečice, a kamoli zečića.
&
Jedna po jedna životinja tako zašutjela i uvukla se tamo gdje je nitko ne vidi.
U šumi vladao muk i tišina.
Nit je tko hodao, niti tko trčao, niti tko letio, niti tko pjevao.
&
-Lisice, ako opet nešto ne smisliš,umrijet ćemo od gladi, reče Vuk.