(Puket od lišća izradila Mira Čelec)
Bila na svijetu jedna bašča. A u njoj „živjela“ jedna žena.
Tu je otkako se snijeg otopio.
Gnojila, štihala, grabljala, palila, sadila.
Bome joj se i vidjelo.
Zimska salata počela jačati već na prvim zrakama proljetnog sunca.
Tvrdi, tamnozeleni listovi sa kojima je preživjela zimu postajali svakim danom mekši, svjetliji , ali i veći.
Bilo tu jako puno te salate; po jedan red sa svake strane staze koja je raspolavljala dugačku bašču.
- Nema veze što mi ne treba toliko,mislila je Žena iz bašče.
Ona će prva oživjeti, pa nek bude ukras dok ne nikne ostalo povrće. &
Kraj bašče bila cesta, a cestom svaki dan prolazila Žena. Polako, šećući; s noge na nogu.
-Lijepo Vam je prezimjela salata, veli Žena sa ceste i malo zastane.
Mogle su njih dvije biti parovnjakinje.
- A da! Ja si to volim posaditi u jesen, da mi u proljeće ranije dođe, da ne moram zagledati u tuđe, reče otresito Ona iz bašče.
Da ti možda ne bi dala, nastavila je tiho sama za sebe dok je Ova polako odilazila. Na cesti salata ne raste, a ja se bome za nikoga neću kvrčati do crne zemlje. Lako je šetati. Mogla bih i ja.Onda se nešto okišavilo,pa se par dana nisu ni vidjele jer bila svaka u svojoj kući; nit je bilo za u bašču, nit je bilo za u šetnju. &
Kad prvog lijepog dana Ova sa ceste krenula u svoju šetnju, stavila u džep ciglicu kave.- Zatražit ću koju salatu, pa da imam što dati zauzvrat. A možda će mi gospođa i sama ponuditi.
Ionako će joj otići u prorast.
Čini mi se da smo i sličnih godina.
Eto, samo par dana kiše i već se glavića; veli Žena sa ceste kad je došetala do bašče.
Očima bi je čovjek jeo, nastavi Ona dalje.
- Aaaa , ne raste ona od kiše.
Ni sama od sebe.
Baš sam je jutros okopavala i bacila oko nje umjetno gnojivo.
A i ono bome košta, odbrusi osorno Ova iz bašče.
Šetala prije kiše, šeće i poslije kiše, pomisli dalje u sebi.
Pa bi salate, doda opet u sebi.
Ova sa ceste samo stisne ciglicu kave, pozdravi, poželi Ovoj u bašči da bude vrijedna i ode polako dalje uz cestu.
&
-Možda sam joj ipak trebala dati?!, pokajala se sutradan Ova iz bašče.
Dat ću joj kad danas bude prolazila.
Ionako će mi sva otići u prorast.
No, Žene nije bilo.
Sigurno se gospođa uvrijedila, opet s ljutnjom u sebi pomisli Ova iz bašče.
Pa onda, nek se dama i ljuti.
Bolje bi joj bilo da i sama nešto posadi nego što samo hoda po cesti k'o gluva kuja.
Prošlo to i nekoliko dana , a Ove sa ceste niotkuda.
Salata se uglavićala, pa i otišla u prorast.
-Hej, stani malo da te nešto pitam !, povika Žena iz bašče jednoj što prolazila biciklom.
Ova stade i priđe ogradi.
- Što je, što trebaš?
- Ma htjela sam te pitati je l' ti poznaješ onu Ženu što je svaki dan šetala cestom ?
Ne viđam je već par dana.
- Ma da! Ona je bila sa drugog kraja sela.
A sirota, umrla je.
Bila ti ona već dugo i jako bolesna.
Nit je jadna mogla šta raditi, nit šta jesti.
Ta sirota živjela samo od salate.
To joj navodno jedino nije škodilo.
'Ajd doviđenja!
Žurim naći neku rabotu za sutra.
A i ti budi vrijedna, reče Ova sa biciklom i odjuri za poslom.
&
Ostala salata uz stazu cijelo proljeće.
U rano ljeto izrasle metlice.
Preko ljeta sazorilo sjeme.
-Pa što ti ne čupaš tu staru salatu?
Samo ti smeta u bašči, govorile susjede Ženi iz bašče.
-Neka je , odvraćala bi Ova tužno.
Do početka jeseni plijevila oko svake stabljike salate.
Čak je i zalijevala te zamrle prorasle biljke.
Gledale to žene preko puta pa joj se smijale.
Onda se prestale smijati, počele vrtjeti glavom, a na kraju joj i došle da je nagovore nek ide doktoru jer da nije normalno to što Ona radi oko te uvele salate.
&
- Hvala, žene na brizi.
No,'ajte kući!
I ne sudite!
Ima tko će.