(Lutke obukla Marija Forman)
Rat je svakom dao njegovu tugu.
I nikoga nije preskočio.
Išao je od jednog do drugog i govorio:“ Ti plači za sinom! Ti bi mogao u logor. Tebi nek izgori kuća.....“
I bilo je preteško.
Svakom!
I svatko je mislio da je njemu najteže jer tuđu tugu nije osjetio, a njegova mu pritiskala srce do crne zemlje.
I nitko nikoga nije razumio.
I nitko nikoga nije mogao utješiti niti je to pokušavao.
&
Na Badnjak 1991. nismo stali u malu crkvu jednog primorskog mjesta gdje sam sa djecom bila u izbjeglištvu.
Donosili su ljudi svoje neutješne suze, klečući prinosili svoje muke, dizali tužne oči prema raspelu.
Plakalo se bez naricanja.
Suze su samo tekle.
Izlijevale su se nemilice iz očiju, potom polako tekle borama, na kraju zvonko udarale u crkveni pod.
No, nitko nikoga nije tješio.
I nitko nikoga nije pitao zašto plače.
I nitko nikoga ne bi ni mogao utješiti.
Svi smo imali „ svoj ratni raspored“:netko za sinom, netko zbog logora, netko zbog izgorene kuće, netko zbog muža.
Nismo ni trebali ni vidjeli nikoga do sebe.
Trebali smo samo taj crkveni svod da nas u mislima spoji sa onim zbog kojeg plačemo.
&
Kad nam je tako Rat, svakom ponaosob udijelio tugu, sjede i uze zemljopisnu kartu, pa poče nešto zaokruživati po njoj.
„ Slavoniju-srušiti! Istočnu i zapadnu- do temelja. Ostatak- mjestimično.“
Onda povuče veliku, crnu strelicu prema moru. „
Tako! Izbjegle Slavonce ovamo.
Nek malo vide kako se na kamenu živi „
I tako su svi dobili svoju „ porciju „ rata.
&
No, ljudi k'o ljudi.
Uvijek im tuđe slađe.
Pa makar bio i jad.
Kao da nemaju svoje brige preko glave, nego bi baš tješili nekog drugog.
&
Tako u naše mjesto odmah iza rata došla jedna slavna pjevačica.
Jako slavna.
Koncert bio u školskom holu jer su školu najprije obnovili.
Prekrasno pjevala i bilo prelijepo dok je pjevala.
Al' ne dao joj vrag mira, prestade pjevati, sune s onim mikrofonom među nas, stade sućutno grliti, tapšati i tješiti jednu gospođu u crnini.
Sve je gladi po ramenu, a u mikrofon govori kako je teško ostati bez bračnog druga, kako je teško sam nastaviti svojim životnim putem, kako je tužno sam jutrom piti kavu i ne imati sa kim podijeliti svoje probleme....i neka su prokleti oni koji su ovu sirotu ženu obavili crninom i oteli joj njenog bračnog druga, pokazujući pri tome u pravcu, tada još okupiranog dijela našeg mjesta.
Onda se slavna pjevačica opet okrete ženi pa je poče zaklinjati da čuva uspomenu na pokojnog muža kako njegova žrtva koju je dao za ovu zemlju ne bi bila uzaludna; onda se slavna pjevačica okrene nama, ostaloj svojoj publici, pa nam, sve tako u mikrofon, poče pričati kako je život čovjekovo najveće bogatstvo i neka nikad ne zaboravimo da je pokojni muž ove sirote žene u crnom dao to svoje najveće bogatstvo da bi mi svi sada imali svoju državu i mogli biti na koncertu.
Onda se opet okrete ženi i kaže da se ona, slavna pjevačica do zemlje i groba klanja njezinoj ( ženinoj) žrtvi.
&
O Bože?!
&
A „pokojni“ muž te sirote žene, inače svima nam dobro poznati profesor u toj školi, sjedio u sivom odijelu kraj te svoje žene „ koja je bez njega ostala“ i radi čega se slavna pjevačica klanjala do zemlje i do groba.
Bio živ živcat.
Popio sa njom, svojom ženom, ne samo to jutro kavu nego i prije koncerta.
Istina, bio i on u silnoj neprilici.
Ne bi rad' protiv slavne pjevačice koja se eto toliko kod nas svih zauzela za pokojnog njega i uspomenu na njega, al' šta može kad je živ. I mi ostali bili u neprilici. Ni mi ne bi rad' protiv slavne pjevačice, al' znamo čovjeka, a i vidimo da je živ.
Pa ne bi na koncert došao da nije živ.
&
Na kraju slavna pjevačica ode na binu zajedno sa tim svojim mikrofonom i plačnim glasom otpjeva još par tugaljivih. No, slabo je tko dalje slušao.
Svi smo se nekako „skiselili“ i zamislili.
Mi k'o Sveti Petar kad je tri puta zatajio Isusa.
Ovog našeg nesuđenog pokojnika najprije zatajila rođena žena.
Onda ga zatajili mi svi u publici.
Onda i on zatajio sam sebe.
&
Inače, njemu umrla punica.
Blago u Gospodinu preminula u devedeset i osmoj godini života.
Pa mu žena zato nosila crninu.