A ovo je naša kuća.
Trinaesto mjesto u koje smo doselili.
Malo smo imali za doseliti.
Jer,....rat se još pušio iz zemlje.
Unijeli smo u nju svoje veselje što smo živi .
Kad smo doselili u ovu kuću, malo je ljudi bilo u gradu.
Pa smo voljeli i svakog psa koji nam je došao u dvorište.
Trgovine još nisu radile.
No, nismo mi imali ni novaca, pa nam trgovine nisu ni trebale.
Slagali smo sreću u svojoj novoj kući od onoga što smo imali.
Ili što smo od nekog dobili.
I pravili svoj dom.
Trinaesti puta.
Ovaj regal ima inozemno porijeklo.
Jer,...sastoji se od različitih komada namještaja dobivenih iz donacije.
Jedan je komad bio tamnosmeđi i niži. Drugi je bio svjetlosmeđi i višlji.
Povezali smo ih kutom, koji smo napravili sami, složili kako nam se činilo da je najljepše, pa sve obojili u crno.
Onda smo nekim poslom bili u Zagrebu, pa u izlogu vidjeli regal sa svilenim tapaciranim stranicama.
U nekoj trgovini talijanskim namještajem.
O,....ako mogu Talijani, zašto ne bismo mogli i mi !?
Još u povratku smo kupili bijelu, vjerovali ili ne,svilenu podstavu.
Jer je ona bila najjeftinija.
A mi smo još bili jako, jako, jako siromašni.
Bar što se novca ticalo.
Pa sad i naš regal ima svilene tapacirane stranice.
&
A ovo je naš stol.
Trebali smo veliki i čvrst stol.
Familija nam je bila jako brojna, raspjevana i vesela.
A voljelo se i dobro pojesti.
Čim se čulo da netko nešto slavi, nagrnuli bi svi.
I zvani i nezvani.
Ponekad čak i neznani, jer,.....znalo se da će biti primljen svatko tko dođe na vrata.
Pa onda, svi zapravo dođu zbog pjesme,ali....kad su već tu, kako ne bi i pojeli.
Po mnogim smo trgovinama tražili stol.
Ali, nigdje tako velikog stola, kakav je nama trebao .
Pa smo si ga napravili sami.
Osim što je bio veliki, ovaj nam je bio i najjeftiniji.
Hehe.
Ploču za stol smo „kupili“ za litru dobre, šljivove rakije. Tada je to još bilo bez PDV-a. Hehe.
A onda smo tu ploču zabili na neki stari, manji, ali čvrsti stol.
Stolnjak i nadstolnjak smo napravili sami, od skaja i ukrasne trake,kojom smo obrubili nadstolnjak.
&
Puno je, puno gosti sjedilo za njim.
Mirisale su na njemu nebrojene sarme, filovane paprike, fine juhe od domaćih kokoši i sa domaćim rezancima.Točila se na njemu domaća šljivovica; servirali naresci, od kulena, preko mesnih kobasica, zaključno sa rezanom slaninom i slavonskim švarglima.
Oko njega se sjedilo, smijalo, pjevalo.
&
A ovo su naše stolice.
Prije bi crkle nego priznale da potiču sa licitacije starog uredskog namještaja.
Bile su čvrste, čak još i usčuvane. Ali službene i bezlične.
Pa smo ih dotjerali.
Sami smo ih presvukli u ove „haljinice“ od crnog pliša.
Sada više nisu bile službene, već tužne i stroge.
Pa smo im na naslone dodali svakoj po jednu granu žutih ruža.
Jes, to je bilo to.
Postale su vesele, ali i profinjene.
&
Sve naše stvari su u nekom“ prijašnjem životu „ bile nešto drugo.
Ovaj „cvjetnjak“ je zapravo bio sokovnik.
Al' je u ratu izgubio ostale dijelove.
Ovaj, kako se to kod nas zvalo, „vangl“, nekad je služio za pranje suđa.
Ručno.
Naravno.
I bez deterdženta.
Naravno.
Jer nam je voda od suđa trebala za hranu svinjama.
A kad se trebalo mijesiti dizane kolače, koje smo zvali“germtajg“, onda se taj naš“vangl“ dugo i dugo prao. Vrelom, pa još vrelijom vodom. I opet ne deterdžentom.
Stavljalo se u njega kilu, do kilu i pol brašna“glatmela“, germu koja se digla u mlakom domaćem mlijeku, to jutro pomuženom od naše krave. Malo soli. I malo šećera.
Pa kad se tijesto dobro izradilo i kako smo mi rekli“isklofalo“,prekrivao se „vangl „najljepšom i najčišćom, svakako uštirkanom kuhinjskom krpom.
Kad bi tijesto uzašlo, pravile su se štruce, krofne, buhtle,ili kruh pod kojeg smo stavljali listove slatkog kupusa.
Naravno, iz naše bašče.
Pa je sve to mirisalo do drugog sela.
No, u ratu je propucan ovaj „vangl“.
Previše nam je značio da bismo ga bacili.
Pa smo u njemu posadili cvijeće.
Da bude uz nas, ali i da se , tako“prevrijedan“ kakav je bio, osjeća korisnim.
&
Eto, to smo mi.
Živimo tamo gdje smo rođeni, pomireni sa ljudima , stvarima, biljkama i životinjama, ali i svim nedaćama koje nam život stavlja na leđa.
Ne možemo popraviti sve ratom razrušene krovove, ali možemo svagdje, baš svagdje posaditi cvijeće.
Tako i radimo.
Sadimo cvijeće gdje god vidimo zraku sunca od koje će rasti.
Ali ga sadimo i u svoja srca.
Da život bude manje gorak.
Nama.
I onima oko nas.