Kad je prije više od pet godina umro moj muž, moja prva, jedina i zadnja ljubav, mislila sam da nakon toga, niti ću moći, niti ću znati, niti ću htjeti živjeti.
Plakala sam danonoćno i tražila ga u svemu i svagdje.
Spavala sam u njegovim pidžamama, uramljivala njegove slike, živjela s upaljenim lampionima.
&
Nabrzo sam krenula u crkvu.
Jer je moj muž bio pravi, iskreni vjernik.
Pa sam mislila, možda ću ga tamo naći.
&
Od nedjelje do nedjelje, od svete mise do svete mise, slagao se u moje srce neki mir.
Koji mi je tako trebao i bio za mene tako spasonosan.
Malo po malo prihvaćala sam i pozdravljala načela kršćanske vjere.
Svake nedjelje odlučnija da ću tako i živjeti.
Zbog svoga muža.
Zbog sebe.
Zbog mira koji mi treba.
&
-Bolje zagrizi svoj jezik, nego tuđe srce, poučavala sam samu sebe.
&
Nekako na kraj prošloga ljeta, uvezao se u moje dvorište jedan kamion.
Radi istovara.
Jer tu je i nekakvo skladište.
I potrgao moju „kapiju“.
&
-Ne brinite, gospođo!
Za mnom šteta ne ostaje.
Ako potrgam, ja i popravim.
Takav sam čo'ek.
Al' ne mogu danas.
Imam još istovara.
&
Sa ovim, sada već kršćanskim mirom u srcu, ja kažem čovjeku da se ljudima svašta događa,
pa eto i njemu ova moja „kapija“, nek ju dođe popraviti kad bude mogao, ali ipak čim prije.
Samo nek dođe i nek je popravi.
-Ma, gospođo!!!! , doviknuon sad već iz kamiona.
Ne znate Vi mene.
Meni je moj obraz najvažniji.
&
I ode.
Zajedno sa svojim obrazom.
Koji mu je najvažniji.
&
I za četrnaest dana dođe opet.
I on i njegov obraz.
Ponovo dovezao neku robu za istovar.
I prošao kraj moje kapije.
Još uvijek potrgane.
&
-Ma, gospođo!
Ne ber'te brige!
Poznavao sam ja i Vašeg muža.
Krasan je to bio čovjek.
Ljudina.
Ma ne bi' ja zbog njega ostavio „kapiju“ nepopravljenu.
Nisam ja taj čo'ek.
&
I tako dovozio nešto svakih četrnaest dana.
Zajedno sa svojim obrazom.
Koji mu je najvažniji.
&
Onda se zajesenilo.
Pa imao navodno previše posla.
-Znate, gospođo kakva je jesen!
Sa onim, sada već kršćanskim mirom u srcu, razumjela sam ovo za jesen.
&
Onda je došla zima.
-Znate, gospođo,......
&
Sa onim, sada već kršćanskim mirom u srcu, razumjela sam i ovo za zimu.
-Pa je!
Ne bi bilo ljudski tjerati ga da popravlja „kapiju“ po toj cičoj zimi.
Što vele ljudi, ne bi ni psa istjerao van, a kamoli čovjeka.
&
Iza zime je došlo proljeće.
Iza proljeća evo nam i ljeta.
Kapija potrgana već skoro godinu dana.
&
ZAVRŠITE OVU PRIČU!
NIJE BITNO DA LI STE VIČNI PISANJU ILI NISTE.
NAPIŠITE SVOJIM RIJEČIMA, NAJJEDNOSTAVNIJE ILI KAKO VEĆ HOĆETE.
ONAKO KAKO MISLITE I KAKO OSJEĆATE.
VAŽNO NAM JE VAŠE MIŠLJENJE.
(Jer mi svojenemamo.)
PA DA SVI SKUPA ZNAMO KAKO ŽIVJETI , KAKO SE PONAŠATI, KAKO RJEŠAVATI SVOJE PROBLEME, A DA OSTANEMO LJUDI U SRCU, ALI I DA NAM SE POPRAVI „KAPIJA“, ILI ŠTO VEĆ DRUGO.
SVOJE ZAVRŠETKE OVE PRIČE ŠALJITE NA LADICA FACEBOOK ALI I KOMENTIRAJTE OSTALE PRISTIGLE ZAVRŠETKE PRIČE DA NAM POMOGNETE ODABRATI NAJBOLJI, NAJLJUDSKIJI.
ČEKAT ĆEMO I OBJAVLJIVATI, KAKO KOJI PRISTIGNE, VAŠE ZAVRŠETKE SVE DO 30. LIPNJA 2018.
DANA 1. 7. 2018.OBJAVIT ĆEMO POBJEDNIKA, NA NJEGOVU ADRESU POSLATI JEDNU NAŠU JULKICU ILI ĐUKU SLAVONCA, PO VLASTITOM ODABIRU POBJEDNIKA, ZA NAGRADU, A MI SVI NASTAVITI ŽIVJETI NA OVOM SVIJETU I MEĐU LJUDIMA NA NAČIN KAKO NAM JE TO U ZAVRŠETKU NAŠE PRIČE NAPISAO POBJEDNIK OVE MALE NAGRADNE IGRE.
Vaše,
Mala i Velika Ladica