Kad je prije više od pet godina umro moj muž, moja prva, jedina i zadnja ljubav, mislila sam da nakon toga, niti ću moći, niti ću znati, niti ću htjeti živjeti.
Plakala sam danonoćno i tražila ga u svemu i svagdje.
Spavala sam u njegovim pidžamama, uramljivala njegove slike, živjela s upaljenim lampionima.
&
Nabrzo sam krenula u crkvu.
Jer je moj muž bio pravi, iskreni vjernik.
Pa sam mislila, možda ću ga tamo naći.
&
Od nedjelje do nedjelje, od svete mise do svete mise, slagao se u moje srce neki mir.
Koji mi je tako trebao i bio za mene tako spasonosan.
Malo po malo prihvaćala sam i pozdravljala načela kršćanske vjere.
Svake nedjelje odlučnija da ću tako i živjeti.
Zbog svoga muža.
Zbog sebe.
Zbog mira koji mi treba.
&
-Bolje zagrizi svoj jezik, nego tuđe srce, poučavala sam samu sebe.
&
Nekako na kraj prošloga ljeta, uvezao se u moje dvorište jedan kamion.
Radi istovara.
Jer tu je i nekakvo skladište.
I potrgao moju „kapiju“.
&
-Ne brinite, gospođo!
Za mnom šteta ne ostaje.
Ako potrgam, ja i popravim.
Takav sam čo'ek.
Al' ne mogu danas.
Imam još istovara.
&
Sa ovim, sada već kršćanskim mirom u srcu, ja kažem čovjeku da se ljudima svašta događa,
pa eto i njemu ova moja „kapija“, nek ju dođe popraviti kad bude mogao, ali ipak čim prije.
Samo nek dođe i nek je popravi.
-Ma, gospođo!!!! , doviknuon sad već iz kamiona.
Ne znate Vi mene.
Meni je moj obraz najvažniji.
&
I ode.
Zajedno sa svojim obrazom.
Koji mu je najvažniji.
&
I za četrnaest dana dođe opet.
I on i njegov obraz.
Ponovo dovezao neku robu za istovar.
I prošao kraj moje kapije.
Još uvijek potrgane.
&
-Ma, gospođo!
Ne ber'te brige!
Poznavao sam ja i Vašeg muža.
Krasan je to bio čovjek.
Ljudina.
Ma ne bi' ja zbog njega ostavio „kapiju“ nepopravljenu.
Nisam ja taj čo'ek.
&
I tako dovozio nešto svakih četrnaest dana.
Zajedno sa svojim obrazom.
Koji mu je najvažniji.
&
Onda se zajesenilo.
Pa imao navodno previše posla.
-Znate, gospođo kakva je jesen!
Sa onim, sada već kršćanskim mirom u srcu, razumjela sam ovo za jesen.
&
Onda je došla zima.
-Znate, gospođo,......
&
Sa onim, sada već kršćanskim mirom u srcu, razumjela sam i ovo za zimu.
-Pa je!
Ne bi bilo ljudski tjerati ga da popravlja „kapiju“ po toj cičoj zimi.
Što vele ljudi, ne bi ni psa istjerao van, a kamoli čovjeka.
Iza zime je došlo proljeće.
Iza proljeća evo nam i ljeta.
Kapija potrgana već skoro godinu dana.
&
POBJEDNIČKI ZAVRŠETAK:
"Prodje i to ljeto. Jesen je već uveliko počela i svuda se širio miris pekmeza, pečenih paprika, tako dobrog mirisa koji je ispunjavao njezinu dušu.
Sjećala se svih jeseni u svojoj kući.
Kada se spremalo naveliko. Više nego treba. Nek se nadje. Neko će doći. Nekome će se odnijeti.
Nije njena kuća najgora. Svi su bili tu. I svekar i svekrva, njezini roditelji, muž i djeca.
Čitav dan posla, a sutra čeka još više.
Danas ostala sama.
Kome da sprema? Čini joj se da je čitav taj svijet koji je voljela nestao.
Da li može naći bar djeliće sreće?
&
A sad još i ta kapija. Koliko je sreće i ljubavi na nju ušlo. Koliko je nadanja iz nje izašlo.
Sad stoji polomljena kao i njena duša. Svijet ko svijet. Tudje vidi, da ne bi svoje.
Sažaljevaju je. Kažu joj, šta će jadna kad je sama. Da joj je muž tu ....
Nije njena kuća najgora. Skupljala je pare. Djeci nije rekla ništa, da ih ne sikira. Sikiraće se i zbog nje i zbog kapije. Imaju oni isvojih problema.
A da im je rekla pomogli bi oni odmah.
I malo po malo, skupi ona pare i zovnu majstora.
Majstor ko majstor, vidi žena sama, pa zacijeni. Ali ne žali ona. Skuva kafu i spremi doručak.
Nije njena kuća najgora.
Ne žali. Kapija gotova. Više se ništa i ne primjeti.
Kad bi se naše duše mogle tako zakrpiti, tako brzo i tako novcem platiti.
A znala je ona, da postoji jedan drugi svijet koji na nju gleda i koji je na nju ponosan.
Sad bi njezin muž bio ponosan na nju.
Kao i ona na njega svih ovig godina. Uvijek su svoje imali.
Nikom dugovali, sami plaćali. Koliko imali, toliko trošili.
A ljubavi imali najviše. I nikad je nisu potrošili.
Miris pečenih paprika, pekmeza širio se iz njezine kuće.
Polako na dvoriše, pa preko kapije na ulicu.
Doće djeca. Otiće i ona njima. Doće gosti a otiće i ona u goste.
Svuda po teglica, potrošiće se.
Pa nije njena kuća najgora."