OVU PRIČU NAPISALA JE MIRJANA PRERADOVIĆ REGODA, POBJEDNICA NAŠE MALE NAGRADNE IGRE, A NA SLIKAMA SU NJEZINI RADOVI:
Poznajem je odavno. Ma šta odavno, čitav život. To će reći iskreno cijelih 55 godina.
Baš je bila smiješno dijete (ni sad ništa bolja). Uvijek viša od svih, na svim slikama sagnute glave da izgleda niža (ostala je i šira i viša i dan danas). Mada ruku na srce, bila je poslušno dijete (sa onakvom majkom nije joj ništa drugo ni preostajalo).
Ta vam je cura svake godine vjerovala da će dobiti pohvalu od nastavničkog vijeća ili bar razrednog (to se tad tako zvalo, ko se sjeća). A tek što je svaki mjesec nosila sastave da joj izađu u školskom listu! E sad bi se i kamen rasplakao. Ne što joj nikad nisu sastav objavili, nego što se ona svaki mjesec iznova nadala.
Gimnazija. Šta reći. Školski list. Ni jedan jedini red. Nikad. Počela je moda plesnih tečajeva. I kad bi je mati pustila, ona bi samo stajala, viša od svih, pa ko bi se sramotio s njom?
Studije. Jednom je skupila hrabrost i rekla majci (kad je majka bila dobre volje) da bi rado studirala književnost, istoriju umjetnosti ili možda psihologiju. Da ide u Beograd ili Zagreb. E, onda se zemlja otvorila.
Bolje da sam kamen rodila nego tebe! Teretu moj! Zar sam ja ovo zaslužila? Čitav život se mučim da vas dvoje školujem od jedne plate! Sve sam krvavo stekla! A ona hoće umjetnost! Žene bunde kupuju, a ja krpim gaće i čarape! Šta bi druge dale da su na tvom mjestu? Sve imaš. Zna se za žensko dijete šta je. Pa znaš li ti šta se radi u Beogradu i Zagrebu? Sklanjaj mi se sa očiju dok te nije otac čuo.
Ona naravno nije znala šta se radilo u Beogradu i Zagrebu. Išli su i drugi da studiraju tamo. U stvari, ona nije imala pojma ni šta se radi u njezinom gradu.
I kad si mlad, vrijeme nekako kao da stoji. Ne troši se. Ima ga previše. I kako je uglavnom bila sama (nešto se te njene drugarice nisu sviđale njezinoj mami, jer znala je ona kud to sve vodi) ona je zašla u drugi svijet.
Sad bi vam ona rekla da je to pored njezine djece nešto najbolje što je u životu uradila (i dalje tvrdi da su igla i konac njezine najbolje drugarice).
Otkrila je jedan čaroban svijet. Zaista čaroban. A šta može može pored ljudi, muzike, slikarstva i knjiga biti čarobnije na ovom svijetu?
E sad oni tvrdokorni kažu, Bože samo zdravlja! Ma znam, ali kad si mlad i zdrav tebi treba nešto drugo.
I tako vam je ta moja cura, sad već sa brojem cipela 42., vrijeme provodila čitajući (prvo klasici, naravno, zaljubila se u Tostoja, Balzaka, Prusa, Andrića, što će reći da je vrlo zaljubljive prirode). Onda slikari! Enciklopedije slikarstva i umjetnosti! Da dušu ne griješim, mada od jedne plate, roditelji su kupovali knjige. Majka je to krvavo, od usta odvajala. Kad su žene putovale za 8. mart i Novu godinu, ona je mislila na svoju djecu. Nek se zna!
I taj čarobni svijet konca i vune! Znate li vi šta se sve može napraviti od konca i vune? Sve ono o čemu maštate, što priželjujete, sve ono što te u tim godina boli, ostalo je nevidljivo upleteno i izveženo.
I da vam ne dužim, da ne ispadne da ja tu bedeviju (omiljena riječ njezine majke) hvalim, ona je završila studije. U roku. Naravno. Da i njezinoj majci jednom svane, da i ona vidi bijelog dana, jer sa takvim teretom (ćerkom) ona da se i za zelen bor uhvati i on bi se osušio.
A naša bedevija, kako je imala uspjeha sa dječijim sastavima, tako je imala uspjeha i sa zaposlenjem. Kad je nesposobna ko i njezin otac, što bi rekla njezina mati.
I da li možete da zamislite scenu kad je ona svojoj majci rekla da želi da se uda? Naravno da ne možete. Pa ona je nju školovala, hranila, ko kap vode čuvala! To je hvala majci za sve! Pa još dvoje djece u dvije godine!
I tako prolazi vrijeme, a i mi zajedno s njim. Naša cura se zaposlila. Sa 39. Ne stepeni, već godina. Od 22 do 39. Sračunajte sami. Tri kartona ispunjena na birou. Ali, što bi rekla njezina majka, nije tvoja sramota, već države. Pa tu se i ona sa majkom složila.
A što je našla muža, ona onakva! Takve uvijek nađu, što bi rekla njezina mati. Sve joj dozvoli. Kutije pune konaca, platna, knjige i kuvari na sve strane. Oras joj ne bi iz ruke uzeo, pa joj zato mati i ne dolazi, da se ne sikira. A sramota je i zeta, jer ona je sve od sebe dala. Njoj je duša na cjediljku cijeđena.
Da li ste zaboravili onaj čudesni svijet o kojem sam vam pričala? E pa samo da vam kažem, da je naša cura od životne baze, napravila i nadgradnju (stari termin, ko je star ko ja znaće, a ko ne zna džaba mu i govoriti). Na neki način zaštićena od spoljnog svijeta, ona je živjela svoju bajku. Pravila je lutke svojoj djeci, igrala se s njima, pričala priče.
Uživala u kiši, snijegu, suncu. Odrastala sa njima i ona ponovo.
Mada su je djeca iskreno prerasla (ali šta će djeca, majka im je). Neki dan sam je vidjela na pauzi, kad svaka normalna žena sjedi u bašti nekog kafića i pije kafu, ona kupuje bajke. I pita je prodavač dječak ili djevojčica? Djevojčica. Koliko godina? Pedest pet. Pa da li sad razumjete njezinu majku, koja joj je sve dala, nikad čestite haljine ni cijelih gaća nije imala zbog nje?
I sad me s pravom pitate kavi su ono vozovi, avioni i brodovi na početku? Znate ta cura o kojoj vam pričam, nije nikakvo ogovaranje, nikad nije bila neka funkcija, kako se to obično kaže. Njezine su drugarice sudije, tužioci, pomoćnici, rukovodioci. Ona je ostala što bi rekla njezina mati ćato, prevrće papire. One su valjda na vrijeme uhvatile svoj voz. A njezin voz je prošao.
Ali kad je malo bolje pogledam, pa njoj taj voz nije ni bio potreban. Svojim velikim stopalima (sad već nosi cipele 44-45) i nije mogla da trči za vozovima. A i što će nekom voz koga čeka avion?
Rekla mi je jednom u povjerenju, a i ja ću vama, da joj njezin život liči na trku dugoprugaša. U svakoj trci imaju neki što vode, a ona nije bila taj. Ona je bila onaj zadnji, što bi se pred kraj trke izdvojio, krenuo dužom i težom stazom, zaobišao sviju i prošao kroz cilj.
I nije važno, reče mi ona biti prvi u trci, važno je biti srećan dok trčiš. A ta bedevija je srećna. Srećna kad sija sunce, pada kiša, peče kolače, kuva ručak, ona živi da bi bila srećna. A to što je ona srećna, može samo zahvaliti svojoj majci koja se zbog nje ko Isus patila, jer da nije nje, njezine majke, ona bi sada mela ulice brezovom metlom.
A koliko ja poznajem nju, ona bi i tada bila srećna.