Krenuli smo noćas.
Najprije autom do Banove.
Onda vlakom do Zagreba.
Pa taxijem do bolnice.
Sve smo čisto na sebe obukli.
I čarape.
Naravno.
I zube oprali, dva puta uzimajući kaladont.
Samo da budu dulje svježiji.
Ponijeli smo gomilu svoga straha.
Morali smo.
Nakupljao se u nama svaki dan od kada smo saznali za bolest.
Neodvojiv je od nas.
Živi s nama.
Liježe s nama, ali ne da spavati.
&
Rekli su nam da sjednemo u bolnički hodnik.
I da čekamo.
Pa smo i sjeli.
Bilo je 7 sati.
U 8 sati je stigla glavna sestra, pa smo joj se prijavili da smo došli na prvu terapiju.
Reče da nas vidi i neka samo sjedimo i čekamo.
Sjeli smo.
Bez ljutnje i zamjeranja.
Došli smo po lijek.
Ništa nas drugo ni ne zanima.
Vremena imamo.
Znamo da nismo jedini.
Da su i svi drugi u hodniku bolesni.
Da i oni trebaju terapiju.
Važno da smo se samo prijavili.
Da ona zna da smo tu.
Zaista nas i vidi.
I ona je (glavna sestra) stalno u hodniku.
Stalno prelazi preko hodnika iz ambulante u sestrinsku sobu.
Pa nazad.
Pa otvara ormare sa kartotekom.
A i oni su u hodniku.
Vadi kartone.
Vraća ih.
Preslaguje.
&
Onda je bilo 9 .
Mi smo sjedili.
I neka smo.
Samo da je sve u redu sa nalazima!?
Da se terapija može primiti.
Nije problem u čekanju.
Toliko je do sada bilo opasnih komplikacija.
I uzaludnih dolazaka.
Za koje se nikad nitko nije ni ispričao.
- Oprostite, sestro, zaustih pritisnuta svježe nadošlim strahom.
- Vi samo sjedite, reče ona oštro i prođe.
Pa smo i sjeli.
Zapravo, nismo ni ustajali.
Samo sam se ja malo pridigla u njenom pravcu.
&
Onda je iza 9 sati došlo 10.
Iza 10 sati je došlo 11.
Nas dvoje odavno nismo ništa pričali.
Samo smo disali.
Tiho.
Disciplinirano.
Na sjedeći.
Ali jako uplašeno.
Sa svakim slijedećim satom sve uplašenije.
Iza 11 sati je došlo 12.
Onda je prozvan na pregled kod doktorice.
- Sestro draga!, pomislih u sebi sa velikim olakšanjem.
Zar je bilo tako teško u prolazu reći da čekamo pregled?
Pet nam je godina života uzela svojom šutnjom.
&
Terapija je krenula oko pola jedan.
Ja sam nastavila čekati pred ambulantom.
Lako mi je sad čekati.
Strah je otišao.
Samo nek lijek polako kapa i donosi zdravlje.
Čekat ću ja ovdje ako treba i pet dana.
Skoro tako i bilo.
&
U 3 popodne otišla prva smjena i sa njima glavna sestra.
Onda došla popodnevna smjena i sa njom neka nova sestra.
Ona samo priđe, kapcima suzi oči da bolje vidi je l' kapa, malo potjera onaj rebrasti kolutić i ode.
Na šuteć došla; na šuteć i otišla.
&
Ja u hodniku sjedim.
Čekam.
Ne mogu ga ostaviti.
Prvo zato što mi je sve na svijetu.
Drugo zato što ne može kući bez pratnje.
Da je mogao to sam obaviti, ne bih ja ni dolazila.
Ova popodnevna opet dođe, kapcima suzi oči, pogleda u bocu sa lijekom, malo protrese cjevčicu.
– Sestro, molim Vas!.........
Htjedoh pitati do kada će trajati terapija.
Da znam kako ćemo nazad.
Da provjerim ima li vlaka u to vrijeme.Ili da zovem jedne rođake.
Da javim djeci. I oni kod kuće čekaju u strahu.......
Al', sestra ode.
Opet na šuteći.
&
U bolnički hodnik pristigao mrak i upalila se svjetla.
- Draga, gospođo !
Vašem mužu je dobro, ali....to će kapati do jutra.
Slobodno otiđite negdje prespavati.
Sad već i Vi izgledate jako iscrpljeno.
Hoćete čaj?!, reče sestra Zvjezdana, koja je došla u noćnu smjenu.
Grunuše mi suze.
Od sreće što mi je mužu dobro.
Od čovječnosti kojom mi se obratila.
Prva.
Prva i jedina nakon četrnaest sati koje sam prosjedila u bolničkom hodniku.
U čarapama koje sam obula noć prije.
Kada smo krenuli.
- Hvala Vam, sestro, rekla sam kroz suze. I neka Vas dragi Bog blagoslovi.