Matični ured je bio prekrasan.
&
- Šta tu ima biti prekrasno?, zapitala je moja mama.
&
Na prozorima divni bordocrveni zastori...
&.
- Puni stoljetne prašine, nadovezala se moja mama.
&
- Crveni oni i sva im familija, pa nas u crveno i doveli.
Oni u zvijezdu vjeruju, kukavna nam majka , zavapi moja svekrva, k'o tiho, al' da se ipak čuje.
O moj , Bože, nastavi uzdišući, pa zar sam tako velika grešnica bila?!
&
I matične stolice bile prekrasne, presvučene u bordocrveni pliš.
&
- Masan od ruku svih budala, koji su kroz njega prošli, pa se pokajali već nakon tjedan dana, nastavi moja mama, sad i ona uz neke uzdahe.
Valjda vidjela od moje buduće svekrve.
&
A za mladence je bio jedan prekrasan bordocrveni dvosjed.
II
Ja i moj budući muž smo izgledali baš kako treba. U tim mladim godinama nije bilo na nama ni grama viška.
Ja još skoro bila i omršava.
No, kad smo sjeli, dvosjed najprije krcnu, a onda do samog poda propade cijelo sjedište, zajedno sa nama mladencima.
Baš nas dvoje.
Ni nekih dvoje prije nas.
Ni nekih dvoje poslije nas.
Nego baš nas dvoje.
&
- Tako vam i treba, naskoči odmah moja buduća svekrva.
Kraj crkve se provesti, uh....
.! Eto vam vašeg matičnog.
Ni on vam ne daje blagoslov.
&
Kum Ljuba u drugom redu samo značajno obrisa neku šmuljavu suzu u oku.
– Ma šta je briše?!, pomislim ljuto.
Taman je tu trebala biti njena Gordana.
Ta bi propala do podruma.
&
Netko od naše rodbine zaključi da je to možda zato što smo oboje sjeli.
&
- Pa ,majmune, kako će nego oboje ?,hitro mu objasni netko drugi iz naše rodbine.
&
Brzo se nas dvoje podigosmo.
Tu se uzmuvao i matičar.
Kao, neka nam se daju neke dvije stolice.
Al' nema stolica.
Sve zauzete.
Nitko se sa njih ne diže.
&
– Neka se iz neke druge prostorije donesu dvije stolice, naredi matičar gledajući neodređeno u naše svatove, koji su sjedili iza nas.Nitko ni makac.Onda nas dvoje preuzmemo stvar u svoje ruke i objasnimo matičaru da mi , zapravo, ni ne volimo sjediti na vjenčanju, da nam skoro i drago što smo propali, da se puno bolje osjećamo stojeći, jer sada puno bolje vidimo (čika) matičara .
&
Svi naši rođaci i prijatelji s olakšanjem još bolje namjeste svoje stražnjice u prekrasnim bordocrvenim stolicama, sretni što ne moraju ustati i dati nam svoju stolicu.
&
Tako sam ja 2. svibnja te prekrasne 1981. godine ušla u brak čvrsto stojeći na zemlji i na svojim nogama.
&
U crkvi je bio veličanstven mir.
Nije me uveo tata.
Ostao je vani.
Da ga ne izbace iz partije.
&
Mama je ušla da vidi tu nepotrebnu cirkusijadu i kič paradu.
&
Nije ušao ni vjenčani kum sa muževe strane.
Da mu starca ne izbace iz partije jer, bez starca partijca crno bi se pisalo i kumu sa muževe strane.
Pa stao pod obližnji bor.
Kao, on baš ovuda slučajno prolazio.....
&
- Rekla sam mu, šmrcala je moja, sada već svekrva.
Uzmi, sine, našeg Pepu za kuma.
On ti sve sakramente ima, a i kupit će ti vešmašinu.
Al' ne, on ne sluša.
Hoće kolegu s posla.
Evo ti sad kolege.
Ni ženu si nije doveo, k'o da smo mi kužni zato što u Boga vjerujemo.
Prilazila sam oltaru skrušeno i ponizno.
– Tužna je, reče moja mama.
– Ljuta je, reče moja svekrva.
&
Crkveno vjenčanje je bilo tiho i dostojanstveno.
Tu su se ljudi bojali Boga, pa uvukli jezike.
A oni koji se nisu bojali Boga, ostali pred crkvom, zajedno sa svojim jezicima, pa opet bilo dobro.
&
Tako smo se tog prekrasnog 2. svibnja 1981. godine vjenčali i u crkvi.
&
– K'o zadnji seljaci, govorila je većina moje rodbine.
- Neka, to je baš romantično, govorio je onaj manji ostatak opet moje rodbine.
– A, hvala ti dragi , Bože, i na tome, govorila je većina muževe rodbine.
– Ma da, koga si je izabrao, moglo je i gore proći.
&
Onda smo se u svatovskoj koloni vozili najprije do moje kuće.
&
– Je l' ti to vidiš?! Već je glavna, ljutila se moja svekrva.
&
– Pa prvo po gradu, rekla je ponosno moja mama.
&
Od moje je kuće kolona krenula prema kući moga muža.
&
– Na selo, rekla je posprdno moja mama.
&
- Mi bar nismo gladni, odvratila je bijesno moja svekrva.
&
Od njih je trubeća svatovska kolona krenula opet prema gradu.
Na slikanje
. Negdje na pola puta, jedan zeleni wartburg upali desni žmigavac i skrene u pobočnu ulicu.
Cijela kolona iza njega učini isto.
Tako se više nego pola mojih svatova odvezlo pred kuću svekrvine sestre (to je ona čije pohanje nije krvavo oko kosti k'o od moje mame).
A ova išla po još neke zdjele.
(Prisjele joj da Bog da, rekla bih ja, makar ovako u zagradi, a'l sada je to već bila i moja tetka, pa neću .)
&
- Ma namjerno se izdvojila, govorila je kasnije moja mama.
Samo da svatovi vide kako je ona važna.
Šta misliš?!
Ona mora i iz svatova juriti po poslu.
Da je bila čemu, odnijela bi te zdjele u dom još prije tjedan dana, k'o ja.
&
Mi sa početka kolone došli na slikanje, a ovi drugi pričekali da se uzmu te prevažne zdjele, pa opet za muževom tetkom i njenim zelenim wartburgom otišli ravno u društveni dom gdje su trebali biti svatovi.
&
– Pa šta? S mladencima ili bez njih. Važno da se stiglo.
( nastavit će se )