Život je kao čamac.
Sa dva vesla i jednim kormilom.
Na vječnoj i nepreglednoj površini.
Bar ti se tako čini u početku.
I ploviš, ploviš, ploviš.
Veselo i razdragano.
Čas veslo dohvati jedan, čas drugi.
I kormilo nekad netko.
A kada naiđe oluja, priviju se jedan uz drugoga, da se utješe i ohrabre.
Pa oluja ode, kako je i došla.
&
Onda to dvoje u čamac s radošću iščekuju djecu.
Željenu i prevoljenu.
A kada djeca odrastu, iskoče iz čamca i odu u svoje lijepe, čiste i mlade živote.
U čamcu ostaju ono dvoje sa početka puta.
I opet, čas veslo dohvati jedan, čas drugi...
&
Ali,...što kad u čamcu života ostane samo jedan?
Taj od tuge danima i mjesecima ne hvata ni veslo, ni kormilo.
Da se ne boji dragog Boga i da ne žali djecu, potopio bi čamac, pa da nema ni njega.
Ali,....ne može tako.
Živjeti se mora.
&
Onda tako plutaš. I plutaš.
Smjenjuju se dani. Noći. Oluje.
A čamac s tom jednom, jedinom i pretužnom dušom ide kud ga život baca.
&
A onda, nakon puno, puno, puno pretužnih dana, ipak se pridigne taj u čamcu i priđe kormilu.
Da nekud usmjeri svoj život.
I nešto napravi sa njegovim ostatkom.
Jer se mora tako.
Jer je i to odredio dragi Bog.
Da ublaži bol.
I obriše suze.
Jer ih u očima ionako više nema.
Jer su sve isplakame za onim tko je otišao ranije.
&
Ovo je priča o ROZALIJI KURJAKOVIĆ.
(nastavit će se)