(Plavi različci OD ŠEĆERA koje, je izradila gospođa Rozalija
Kurjaković iz Zagreba)
&
Nije Rozalija više htjela ni kuhati.
Za koga bi?,mislila je.
Ali ni jesti.
Ni nekud ići.
-Kud bih išla?
I zašto bih išla?, mislila je Rozalija i ostajala u svojoj kući, bolno se spotičući o svaku uspomenu.
I zašto bi mi netko dolazio?
To ionako nitko ne može razumjeti.
Niti me itko može utješiti.
Čak ni moja djeca.
A kamoli netko drugi.
Jer utjehe nema.
Mrzila je sve koji su živi.
I koji su zajedno.
&
-Neće to valjati, govorila su djeca.
-Nešto moramo smisliti.
I to hitno.
-Da, ali što?
Pa vidiš da ništa neće.
&
I smislili!
Da ona voli.
A da je ne podsjeća.
Da bude nešto drugačije.
Da je naprosto prevare.
Iz prevelike djetinje ljubavi.
Iz prevelikog straha da se jednoga dana naprosto neće vratiti sa tog groblja.
&
Uplatili joj tečaj za izradu ukrasa od šećera.
U Italiji.
Gdje ona i njen muž nikada nisu bili zajedno.
Gdje nema uspomena.
Gdje je ona sama.
Jer joj je bilo suđeno da ostane sama.
Ali i naređeno da živi dalje.
Znala su djeca da ona i njih previše voli da bi odbila nešto što su joj željela dati.
I što su već platila.
-He,he; govorila su djeca. I škrtost nekad može koristiti.
( nastavit će se )