Živio na selu jedan običan Čvarak.
Bio On jedar, zdrav, hranjiv i zadovoljan svojim seoskim životom.
Iako,...bio to težak život.
Trebaš ti hraniti tolike ljude svaki dan.
A ljudi gladni jer posla puno.
A poslovi teški.
Zato se Čvarak odlučio oženiti.
Odmalena se igrao sa sestrama Kobasicom i Krvavicom.
No, pogled mu svejedno češće padao na Kobasicu.
&
- Zaprosit ću ja Nju.
Svoji smo; znamo se.
Iz istog smo sela.
Lijepa je i vrijedna.
Zajedno ćemo hraniti selo, odluči Čvarak.
&
No, taman nekako u to vrijeme dođe u selo Poticaj.
Bio tanak i mršav, al' došao iz grada pa se sve cure u Njega zagledale.
A On bome odmah u Kobasicu.
&
- Ma daj!!!!
Ne budi smiješan, govorio Poticaj Čvarku dok su sjedili u seoskoj birtiji.
Kakva Kobasica.
Takve cure više nitko i ne gleda.
Idi Ti, prijatelju moj u grad, pa Ti sebi Paštetu isprosi.
To je cura za Tebe.
Fina.
Nježna.
Profinjena.
Ta se, bogami, ne crveni i ne znoji k'o Ova Tvoja.
A i nikad ljuta nije.
Nju Ti ženi!
Slušaj Ti svog prijatelja.
&
-Ma nemam Ti ja, prijatelju, vremena po gradu hodati i cura tražiti.
Kobaju volim otkad znam za sebe.
Dobra je i vrijedna.
Što ću kraj nje bolje tražiti.
&
– E onda na moju pomoć ne računaj, uvrijeđeno će Poticaj.
Vidiš mene.
Ja moram paziti na svoj renome.
Ja ne mogu sa svakim sjesti u birtiju.
Niti se sa svakim družiti.
Ne priliči mi.
Ni mom statusu, ni mom porijeklu.
Vidi mi ruke.
Žulja nemam.
Ti si mi pravo na srce le'go, al' gradsku si ženu nađi, pa kad dođem kod Tebe da me gospodska fotelja čeka.
&
Nije Čvarak oka sklopio te noći.
Voli Kobaju iz sveg srca, al' i novog prijatelja, što je reć', reć.
Pred jutro Čvarak ipak odluči.
Spremi se i ode u grad tražiti Paštetu.
&
- Pričekaj, rekoše. Spava.
&
Pojavilo se sunce.
Zagrijalo sunce.
Diglo se sunce visoko na nebo.
Unervozio se Čvarak.
Sad bi već i kući trebalo.
Ljudi su sigurno gladni, a On ovdje čeka Ovu.
A Pašteta još spava.
Rolete joj do crne zemlje spuštene, a dan skoro već i prošao.
&
- Pa kad Ona radi?, u čudu će Čvarak.
- A ne radi ti Ona, odgovoriše ovi kod kojih ju je čekao.
- Kako ne radi? , začuđeno će Čvarak.
- Pa tako!
Nježna je i prenježna.
I blijeda.
Ne može ona raditi.
Probudi se tako predveče, kad sunce oslabi, pa prošeće malo sa Čajem i Kruhom.
&
- O ludog li mene.
Ja ostavio u selu onakvu curu i cijeli dan čekam da Ova tu izađe iz te svoje konzerve.
Razljuti se Čvarak sam na sebe i požuri natrag u selo.
Ma zaprosit ću je čim se u selo vratim.
Ali nije.
Već sa početka sela vidio Kobaju kako šeće sa Poticajem.
&
- A nek je bar Ona sretna, tužno je razmišljao Čvarak, radeći po cijeli dan.
'Al Ona nije bila sretna.
Poticaj samo šetao kroz selo, kicošio se i sjedio u birtijama.
Ni Kobaji nije dao raditi.
Veli, nek ga ne sramoti.
A dan i noć joj prigovarao kako je On hrani.
Plakala Ona sirota dan za danom i strahovala što će od njih biti kraj tolikog nerada.
Računa već puna ladica, a novaca sve manje.
A onda, nakon par godina, Poticaj otišao.
Samo tako.
Kako došao, tako i otišao.
Napustio Kobaju.
Ostavio neko pismo da On više ne može hraniti i Nju i sebe i neka se ne ljuti što joj je ostavio tolike dugove i da joj želi svaku sreću.....
&
Zakuca netko snažno na vrata dok je Kobaja plačući čitala pismo.
Kad ono Čvarak.
Priđe joj i obgrli je.
- Ne plači.
I neka je otišao.
Da bar nikad u naše selo nije ni kročio.
Imali bi nas dvoje danas i djece i grunta.
Udaj se za mene.
Znaš da sam Te od malena volio.
&
Hoću, odgovori Kobaja, brišući suze.
I ja sam Tebe voljela od kada sam Te prvi put ugledala.
Onaj me prevario.
Nit radio, nit dao raditi.
Dobro je pričala moja pokojna mati da nema kruha bez motike.