Iza sedam brda i sedam dolina, pa onda još iza sedam mora, bila na svijetu jedna čudna i prečudna zemlja.
A ljudi u njoj bili još sto puta čudniji.
Hodali polako.
Izgledali bezvoljno.
I,...svi bili stari i prestari.
&
-Ljudi,pa što je vama, upita u čudu Putnik namjernik , koji je u čudnoj i prečudnoj zemlji bio samo u prolazu.
-Gladni smo,odgovori jedan od čudnih ljudi čudne zemlje.
-Pa to nije čudno,odgovori Putnik namjernik.
Sve su vam njive zapuštene.
I njive i voćnjaci.
Trebate ih obraditi.
Čudan čovjek čudne zemlje samo bezvoljno mahne rukom i prođe.
&
Nabrzo Putnik namjernik naiđe na druge čudne ljude.
Sjedili uz cestui okretali lice prema suncu.
-Ljudi, pa što vam se dogodilo?, upita ih Putnik namjernik.
Zašto sjedite u rano jutro uz cestu?
Hladno je.
Još ste u kućama trebali biti.
Razboljet ćete se ovako na otvorenom.
-Mi nemamo kuća,reče nekolicina čudnih ljudi te prečudne zemlje.
-Kako nemate,upita u čudu Putnik Namjernik.
-Pa tako, rekoše čudni ljudi i odmahnu bezvoljno rukom.
-Pa je l' baš nitko nema kuću, pa da se svi kod njega sklonite, upita Putnik namjernik.
-Imam ja, reče tiho jedan od čudnih ljudi.
Al' nemam drva,pa nam onda ipak toplije ovdje nego u hladnoj i prehladnoj kući.
&
-A ,...tu smo!,ljutnu se Putnik namjernik.
Nasijecite si.
Ni ne vidite se od tolikih grmova i stabala, a vama zima.
Pa zebite onda,oštro će i ljuto Putnik namjernik.
Čudni ljudi samo odmahnu rukom.
-Ako siječemo,onda nas kazne, reče onaj što je još jedini imao kuću.
-O čudne zemlje.
I čudnih ljudi.
Gladni kraj njiva, smrzli kraj drva, reče Putnik namjernik i nastavi dalje, stalno se čudeći.
Čudom.
&
-Hej ti, stani malo, povika Putnik namjernik kad je konačno sreo jednog mlađeg čovjeka.
Mlađi čovjek stane.
-Pa reci mi,čovječe, kakva je ovo zemlja!?
Ja sam preko mnogih i mnogih zemalja prehodao, ovako nešto nigdje vidio nisam.
Ljudi gladni,prozebli, samo rukom odmahuju.
Pa šta je ovo?
&
-U ovoj zemlji živi strašna Neman,reče čovjek Putniku namjerniku.
-Kako?
-Gdje?,sad se već uplašeno uzokretao Putnik namjernik.
-Tamo,pokaza Čovjek rukom.
Na onom brdu.
-Pa što vam radi?, uplašeno će Putnik namjernik.
-Ma sve nam uzme.I pojede.
Što god i koliko god napravimo.
-Ozbiljno, s nevjericom će Putnik namjernik.
-Nekad smo i mi radili , nastavi čovjek.
Sve što je trebalo.
I sijali.
I sadili.
I kosili.
I stokom se bavili.
I drva za ogrjev pravili.
A onda došla strašna Neman.
Ma zapravo, bila ona oduvijek tu, al' bila mala pa nam nije velikog zla radila.
Poslije narasla pa joj ne moš nasmagati.
-O jadni čovječe,sažalno će Putnik namjernik.
Al' kako ste bezkuća ostali?!
-A kako?!,odgovori tužno čovjek.
Koliko god mi naradili, strašna Neman vuikala da je malo.
Onda nam počeli pisati nekakve dugove na kuće.
I tako, malo pomalo, skoro svi ostadosmo na ulici, reče mladi čovjek čudne i prečudne zemlje.
I zaplače.
&
-Oooo, jadni moji ljudi, sažalno će Putnik namjernik.
Čuj, a reci mi gdje su mladi ljudi.
Samo sam tebe sreo u cijeloj zemlji.
-Ja sam bolestan.
Zato sam ovdje.
Ostali otišli.
Znaš kako se kaže: trbuhom za kruhom.
-A gdje su djeca?Ni jedno vidio nisam, ispitivao dalje Putnik namjernik.
-Po drugim zemljama.
Boje se ljudi.
Znaš kako je to u bajkama.
Kad Neman pojede sve što se pojesti može, traži za jelo jedno po jedno dijete.
Boje se ljudi pa svak svoje poslao kud god je dalje mogao.
Samo da nisu u zemlji ovoj.
A sad jadni venu i tuguju za djecom.
Oni tuguju ovdje, a djeca im tuguju u daljini.
Jer, svak svoju zemlju voli , kakva je, takva je. To znaš i sam.
Nego, požuri i ti iz te naše zemlje, da te noć ne uhvati.
-Hoću, hoću, i sam sam tako mislio, reče Putnik namjernik.
Reci mi još samo,kako se zove ta strašna Neman.
-A ne znam ni ja, pravo da ti kažem.
Najstariji kažuda se zove Porez.
Drugi kažu da se zove Namet.
Neki kažu da ih ima više.
Mi više i ne pitamo.
Kako god se zove da zove, nama loše i preloše, reče čudni Mladi čovjek, bolesno se zakašlje i krene niz cestu.