Ama radile smo,kako ne bismo radile.
Ali,...nekako,najviše sa vunom, pa vam po onim ljetnim žegama nismo htjeli stajati na muku.
No, sad kad se jutrima već i mraz bijeli, sad možemo pokazati što smo to radile.
Najprije, ovaj roza kompletić.
Za kod, ne daj,Bože, doktora.
Ili za u goste.
Svakako za slikanje.
&
Dijete toliko brzo raste i naraste, da za ljubav prema njemu ne treba propustiti ni jedan jedini dan.
Ni jedan jedini sat.
Ni jednu minutu.
&
Lako za ovakvu haljinicu i papuče.
Još lakše za pelerinu.
To može napraviti svatko.
Na kraju,... to se može i kupiti.
Ali djetinjstvo mogu „isplesti“ samo roditelji.
&
Roditelji svojoj djeci „pletu „djetinjstvo.
„Grade“ temelj njihova života.
Jedno pokrivanje otkrivenih dječjih nožica, pa puno, puno, puno ljubavi.
Jedan ispečen i kolač, pa opet puno,puno,puno roditeljske ljubavi.
U temelj svakog,baš svakog djetinjstva trebalo bi ugraditi na stotine roditeljskih poljubaca.
&
I tako sve dok ne odrastu; dok ne ojačaju.
&
Samo voljena djeca postaju sigurni, snažni, hrabri, veseli ljudi.
&
A ona druga djeca provedu život pitajući se zašto njih nitko nije pokrivao noću.
I,...zašto i njima nitko nije pekao kolače.
I ,....gdje se rasulo stotine i stotine poljubaca, koji su trebali toplinom i ljubavlju zagrijati njihova mala, dječja lica.
&
Nevoljena djeca odrastu tužna.
Postanu nesigurna.
U djetinjstvu ne dobiju ništa, pa kasnije ništa nemaju ni za dati.
&
A roditelji te tužne djece onda kažu: „Vidi nezahvalnika!
A..., mi od svojihusta odvajali....“
&
Raspu se u ništa riječi roditelja tužne djece, kao što se negdje rasulo i stotinu poljubaca kojima su trebali poljubiti svoje dijete.
A NISU.