Bilo to, naravno, u jednoj šumi.
A u šumi,k'o u svakoj šumi.
Svaki se živi stvor borio za svaki svoj dan.
Da nije gladan. Da mu bude toplo.I da preživi.
Kraj šume bilo jedno krumpirište, pa i tamo sve tako bilo.
&
Tekao tu i jedan potok.
Najprije kroz šumu, a onda kraj krumpirišta.
&
Za lijepog vremena potok bio dobar.
Tekao mirno i brinuo svoju brigu.
Al', čim malo zagrmi, potok podivlja, potamni i prijeti.
-Sve ću vas potopiti,huktao je potok kroz svoje, sada već blatne i nabujale valove.
&
Trajalo to godinama, pa se svi bojali potoka, čak i kad je bio bistar,pitom i suncem obasjan.
&
-Treba napraviti nasipe sa obje strane potoka, odluče stanovnici šume.
-Treba, slože se i ovi sa krumpirišta.
&
-A koga staviti u nasipe?, zapitaše se nabrzo svi.
-Nas!, dubokim glasom predoži kamenje, kojega je bilo svud uokolo.
-Mi smo najčvršći, reče jedan ogroman kamen sa ruba šume.
-I najdosljedniji,reče drugi kamen.
I najpošteniji, povika uglas nekoliko riječnih oblutaka.
-Mi ne popuštamo,muklo će jedan veliki kamen sa sredine šume.
Ni suncu. Ni kiši.
Ni ljudima.
-Ma kakvi vi!,povikaše uglas krumpiri sa obližnjeg krumpirišta.
Nas treba staviti u nasip.
-Nas, nas, nas, vikali uglas i gomolji iz zemlje i njihove zelene stabljike nad zemljom.
-Ljudi, gdje ste čuli za nasipe od krumpira,zavapi jedna kamena gromada.
Stabljika im vene.I nepouzdani su.
Strunu čim ih netko mrko pogleda.
-Nećemo uvenuti,ciktale uglas mnogobrojne zelene krumpirove stabljike.
-Ni strunuti!, kleli se gomolji u svaku svoju klicu.
Samo nas stavite.
&
-Bože, koga da stavimo u nasipe?, pitale jedna drugu sve biljke i životinje.
Ozbiljna je to stvar.
I nije šala.
Kamenje bi svakako bilo sigurnije.
Al' opet! Krumpiri su tako fini. I tako siti.
A i zakleli su se svak u svoje klice da će čuvati nasip od potoka.
&
-Ljudi, mene vi slušajte, povika mrmak i značajno namjesti svoje naočale.
Krumpire mi stavimo u nasip.
Kamenje je tvrdo.
I oholo.
I mrko.
Tko bi s njim na kraj izašao?
&
Čuli to svi, al' još se dvoumili i razmišljali.
&
-I ja dajem glas za krumpire!, poviče krumpirova zlatica, koja se taman u niskom letu vratila sa obližnjeg krumpirišta.
&
I tako ljudi napraviše nasip od krumpira.
&
Kamenje ostalo po strani.
Neustrašivo.Nepodmitljivo. Nepokolebljivo.
&
U šumu i obližnje krumpirište vratila se uobičajena i ugodna svakodnevnica.
Leptiri i ptice letjeli, pčele,ose i obadi zujali, sove noću hukale, srne pasle, zečevi trčali uokolo k'o sumanuti,........
Samo se oko potoka i dalje nešto čudno događalo.
Namnožilo se oko nasipa i mrmaka i krumpirovih zlatica.
&
A onda, pred jesen, zaparali gromovi po nebu, spustila se krupna kiša iz precrnih oblaka.
Potok se opet počeo propinjati i prijetiti.
-Imamo nasip, tješile biljke i životinje jedna drugu.
&
Ali,... nisu ga imali.
&
Krumpirove zlatice pojele sve krumpirove cine (grane), koje su trebale oplitati nasip, da bude čvršći.
A mrmci izdubili krumpirove gomolje, pa im ostala samo kora.
&
Za tren oka razlila se blatna voda i po šumi i po obližnjem krumpirištu.
&
Pa nek u ovoj maloj zemlji svak za sebe zaključi tko je, kakav je i od čega je.
&
Na sve strane se koturali krumpiri iz razrušenog nasipa.
Dok su se odbijali i odskakivali od zemlje, ispadalo iz njih i ono malo poštenja što im mrmci nisu izjeli.
-Ne dam, poviče Medvjed,koji je bio glavni od šume!,i koji se tek od hladne vode razlivenog potoka malo razbudio i pribrao.
-Što ne daš?, upita ga Gavran svojim kreštavim glasom.
-Nedam da se sruši nasip.
-Pa, Čovječe, nasip se već srušio.
- E onda nedam ovaj veliki krumpir, poviče Medvjed i dohvati jedan krumpir ,koji se taman dokoturao do njega.
-Pa tko te i traži, zakriješti opet Gavran.
Al' što će i tebi?!
Vidiš da ga je Mrmak cijelog izbušio.
Ako ćeš nešto uzeti, dohvati si kamen.Njega ti nitko neće izbušiti.
Pa onda bar znaš da nešto imaš.
&
-Ma pusti ga,dobaci Sova.
Kakav on, takvi mu i krumpiri.
-Njemu bitno da je Glavni,zaživka Vrabac.
-Lako,brate Njemu, zacvokoće mokar i promrzli Zec.
On je svoju mladunčad spremio u spilju.
Na suho.
I ne znaju da se raspao nasip i da je poplava u cijeloj šumi.
A vid'te ove moje siročiće !
Ne znaš jesu l' blatniji il' mokriji.
&
Ljutile se tako sve i jedna životinja u šumi.
Čak i biljke, povaljane i prekrivene blatnim nanosima.
&
-Šta vičete na mene?!,poviče Medvjed.
Pa nisam ja jedini kriv.
-I nisi, reče Lisica, koja je taman tuda prolazila sa prozeblim lisičićima.
&
-Kriv je, kako nije kriv!?, zakriješti opet crni Gavran.
Nisam ja gradio nasip, pa ne mogu ja onda biti ni kriv.
-Ni ja! Ni ja! Ni ja!, vikale dalje sve životinje, jedna za drugom.
&
-Mir ,ljudi!, reče mudra Sova.
Džabe nam sada vikati.
Što je bilo, bilo je.
Ajmo bolje birati novog Glavnog .
-Ajmo! Ajmo!Ajmo,povikaše svi.
&
Eh, al' koga izabrati?
Mislili, mislili, pa smislili.
&
Medvjeda!, Medvjeda!, Medvjeda!, orilo se šumom.
I,...izabrali Medvjeda.
Da im bude Glavni.
I da upravlja šumom.
I da im izgradi novi nasip uz potok.
Al' sada od kamena.
I Medvjed pristao.
I obećao im izgraditi novi nasip.
I to od kamena.
I onda zijevajući otišao u spilju.
Spavati.
&
A Lisica sa prozeblim lisičićima izbila već na kraj šume.
-Još malo,djeco, tješila i hrabrila Lisica svoju mladunčad.
Još samo, samo malo , pa ćemo doći u drugu šumu.
Bolju, sretniju i sitiju.
I pametniju.