–Joj, pa kako Vi to sve stignete, govorila sam zadivljeno jednoj susjedi, dok je u toploj, ručkom mirisnoj i pospremljenoj kući iznosila uoči jednog Božića pred mene Božićne kolače.
- Ma, meni to ništa. Ja to za čas, odgovorila je.
- Vidiš što je žena! , pomislila sam još zadivljenije.
A ne k'o ti:potrči, poleti, pa nit' spremljeno, nit skuhano, nit ispečeno.
Došlo mi da se na licu mjesta, još u toj njenoj divnoj kući i pred tih njenih sto vrsta kolača, rasplačem zbog svoje sporosti, neorganiziranosti i nesposobnosti.
&
- Ma daj, ne budi luda.
Ma samo ti nabija komplekse!, tješila me susjeda sa druge strane ceste.
Pa znaš kako ona to radi?!
Ona ti već početkom dvanaestog mjeseca krene sa suhim kolačima.
- Ozbiljno?
A je l' joj ne otpuste do Božića?, nastavim ja zabezeknuto.
- Ma neee!
Kad se ohlade, stavi ih u hladnjaču.
Pa onda, kad sve isposprema i završi po kući, izvadi te kolače iz hladnjače, napirliti se, sjedne ih šećeriti i čeka ovakve bene kao što si ti naišla, da joj se dive i čude kad je to sve napravila.
– Stvarno?
-Ma kad ti kažem!
Vidjela na svoje oči, nastavi moja susjeda.
– E znaš, ja ću iduće godine početi peći čim se vratim sa mora.
- E sad si ga i ti pretjerala, ljutnu se moja susjeda.
&
I od tada, a bilo to prije dosta godina pa do danas, ne baš odmah poslije mora, ali kad "zazvoni“ početak dvanaestog mjeseca, ja krećem.
I,... čim su oni meni u hladnjači, nastaje u meni takav jedan spokoj i sigurnost, pa mi kasnije i oni filovani krasno ispadnu jer nisam nervozna, niti sam u strci.
&
I,...laže svatko tko tvrdi da je ispeći Božićne kolače „njemu ništa.
I da on to u tili čas.
I da i sve druge poslove uz to poradi“.
(Kako ne!)