Danas malo koja žena može ujutro polako i u miru popiti kavu, pa onda otvoriti prozore soba,
prebaciti posteljinu na prozor, optrgati pokoji suhi listić svojih lončanica,pa onda bez žurbe kuhati ručak.
Nema toga više.
Zapravo, nema toga već jako, jako dugo.
Pa i one žene koje su otišle u mirovinu okreću se oko sebe ne bi li nekim dodatnim poslom namakle svojoj familiji još koju kunu.
O mladim ženama,maloj djeci, jaslicama i vrtićima da se i ne priča.
&
Teško i preteško.
Svima.
&
Sjećate se one moje kolegice i prijateljice sa kojom sam planirala šoping u Zagrebu?
E pa nas dvije radimo zajedno 22 godine.
Obje putujemo do posla.
Teško i daleko.
Mora se.
A uz to se i svašta drugo mora.
Prati kosu, prati robu, prati sebe, prati auto.....
Kako jedna, takoi druga, samo svaka u svojoj županiji.
A tek kad se doputuje kući: daj ručak, daj usisavanje, daj peglanje, daj poneki kojač.......
Ja sam sama, pa što napravim, napravim, al' ona još ima družinu za stolom pa nema preskakanja.
&
Pomažemo se koliko god možemo.
Svih 22 godine.
Pekle jedna drugoj torte za dječje rođendane, nosile jedna drugoj voća, kakvog je koja kada imala, posuđivale jedna drugoj bolje komade robe za kojekakve prilike i neprilike,zajedno planirale izlet u Zagreb,zajedno odustale od izleta u Zagreb,posjećivale jedna drugu u bolnici...
&
Otkako sam ja ostala sama,živim svakako.
Zapravo nikako.
Odem ujutro rano.
Prije odlaska ne ložim vatru jer kuća ostaje sama, pa se bojim požara.
A i......., ta jedna vatra, kao kap u moru na toliku zimu.
Žali , Bože,drva.
Vratim se predveče, iako mi je ljepše reći u kasno poslijepodne.
Stisnem se uz jednu plinsku peć u spavaćoj sobi, pa opet ne ložim peć u kuhinji.
Rano ustajem, pa rano idem i spavati.
Ta jedna, najviše dvije vatre do mog spavanja, bile bi k'o dvije kapi u moru na tu preveliku hladnoću.
A ova plinska peću spavaćoj sobi, samo je lijepa.
I zove se peć
Pa ja onda ni uz nju ne sjedim dugo, već požurim spavati.
I tek mi je tada toplo.
Lijepo se naspavam jer mi u sobi nije prevruće, pa sutra opet sve ispočetka.
&
Za sve te godine iz županije moje kolegice stižu kantice.
U jednoj malo juhe, u drugoj malo priloga, u foliji malo mesa;nerijetko i kakav kolačić.
To na brzinu ugrijem u mikrovalnoj, pojedem uz onu peć koja je samo lijepa,operem posudice i sutra one putuju nazad.
Prazne.
Al ' onda, kad dođe vikend,kad naložim vatru u toj mojoj kuhinji,kuham tako da i ja njoj uzvratim njenu prošlotjednu dobrotu.
Uvijek imamo dogovor, da se jelo ne dupla i da to što donesem ja bude makar dio njenog ručka.
Onaj dio koji je ukusan i kad se podgrije.
Tako prošli vikend ja preuzela posao dinstanja kiselog kupusa.
Dinstani kiseli kupus stvarno fin i kad se podgrije, a onda će svaka sebi dokuhati ono što mora biti „friško“.
Tako i bilo.
Samo što ja sebi nisam ništa dokuhala.
A', šta ću sama za sebe dokuhavati.
Bit će mi dovoljan i ovaj kupus.
Fin je i prefin i sa kruhom.
&
To sve bilo uponedjeljak.
Kad u utorak,stignu tri plastične posudice.
Vratio se dio mog dinstanog kiselog kupusa i sa sobom „priveo“ divne njoke od krumpirovog tijesta, posudicu juhe i jednu kranjsku.
-Znala sam da nećeš sama za sebe ništa prikuhavati, reče moja prijateljica.