-Već su Ti zglobovi pobijelili, a mi još tu,rekao je Jedan od logoraša mome mužu u mračnoj i vlažnoj logoraškoj ćeliji te strašne 1991.
-Ma da!,dodao je Drugi.
Moli se Bogu otkako znam za njega, a tu je k'o i mi koji se ne znamo ni prekrižiti.
-I gladan je k'o i mi koji se ne molimo,zaključi Treći.
-I, ako ga ne ubiju prije, smrznut će se k'o i mi, zaključio je Četvrti.
&
Logoraški dani samo se naslagivali jedan na drugi.
Jela bilo sve manje.
I sve rjeđe.
Batina sve više.
I sve češće.
Zima bivala sve jača.
Strah se pretvorio u beznađe.
Kad očaj napunio cijelu ćeliju, počeli mome mužu prilaziti logoraši.
Jedan po jedan.
I onaj Drugi.
I onaj Treći.
I onaj Četvrti.
&
-Nauči nas moliti, rekoše tiho, promrzlo,gladno.
&
I, On ih naučio.
&
Trajalo to dugo.
Predugo.
Od polovine kolovoza.
Pa cijeli rujan.
Cijeli listopad.
Pa cijeli studeni.
I cijeli prosinac te strašne 1991.
I,...šesnaest dana siječnja 1992.godine.
Sve do jedne velike razmjene zarobljenika.
&
Izašli svi.
Neošišani.
Neobrijani.
Neoprani.
Izmučeni.
Izmrzli.
Izgladnjeli.
Ali živi. Živi! Živi!
&
-Čuj, Ti il' se nisi molio oduvijek, il' se moliš džabe,govorio je mom mužu jedan Zvonko u bolesničkoj sobi onkološkog odjela u proljeće , te meni prestrašne 2012. godine.
Bolestan ja, al' bome bolestan i Ti, govorio Zvonko bijesan na bolesničku sobu, doktore, moga muža, bolest,život.
I tog Boga.
Ako on uopće postoji.
&
Moj muž šutio.
I molio se.
&
I tu su se nadovezivali dani.
Jedan za drugim.
Bolesni dani.
Preplašeni dani.
Dani teški.
I preteški.
&
Jednog takvog dana priđe Zvonko krevetu moga muža.
-Je l' bi htio da se i za mene molimo, upita tiho i bojažljivo.
-Kako ne bih htio, odgovori moj muž i svojom tankom, bolesnom rukom obgrli Zvonkova prebolesna ramena.
-Uvijek ima naprijed, rekao je moj muž i započeo molitvu .
&
Otišla su obojica.
Ali,...bez grča na licu.
Bez jauka na usnama.
Samo su zaspali.
I svatko od nas će morati otići.
Ali, daj nam,Bože,svima da odemo tako kao njih dvojica.
&
Možda i u ovom zlu što ga sada trpimo, ima „naprijed“.
Možda će se posijati sve naše njive.
Možda ćemo tražiti samo hranu sa naše zemlje; ispod našeg sunca.
Možda će se tako pridići naše gospodarstvo.
Možda će se onda iz svijeta vratiti naša djeca.
Možda ćemo čuvati svoju vodu, da ne moramo kupovati onu u plastičnim bocama.
Možda ćemo onda paziti i kud bacimo svaku plastičnu bocu.
Možda ćemo u toj našoj zemlji i pod tim našim suncem otkopati ljepotu i zadovoljstvo rada.
Možda ćemo nakon ovog zla što ga sada trpimo i kojeg se svakodnevno bojimo svi voljeti jedni druge.
Možda je to naše“naprijed“, koje uvijek postoji.
Možda.