Povratak

Uvijek ima naprijed


-Već su Ti zglobovi pobijelili, a mi još tu,rekao je Jedan  od logoraša mome mužu u mračnoj i vlažnoj logoraškoj ćeliji te strašne 1991.
-Ma da!,dodao je  Drugi.
Moli se Bogu otkako znam za njega, a tu je k'o i mi koji se ne znamo ni prekrižiti.
-I gladan je k'o i mi koji se ne molimo,zaključi  Treći.
-I, ako ga ne ubiju prije, smrznut će se k'o i mi, zaključio je  Četvrti.
                                                                 &
Logoraški dani samo se naslagivali jedan na drugi.
Jela bilo sve manje.
I sve rjeđe.
Batina sve više.
I sve češće.
Zima bivala sve  jača.
Strah se pretvorio u beznađe.
Kad očaj napunio cijelu ćeliju, počeli mome mužu prilaziti logoraši.
Jedan po jedan.
I onaj Drugi.
I onaj Treći.
I onaj Četvrti.
                                                                 &
-Nauči nas moliti, rekoše tiho, promrzlo,gladno.
                                                                  &
I, On ih naučio.
                                                                   &
Trajalo to dugo.
Predugo.
Od polovine kolovoza.
Pa cijeli rujan.
Cijeli listopad.
Pa cijeli studeni.
I cijeli prosinac te strašne 1991.
I,...šesnaest dana siječnja 1992.godine.
Sve do jedne velike razmjene zarobljenika.
                                                                      &
Izašli svi.
Neošišani.
Neobrijani.
Neoprani.
Izmučeni.
Izmrzli.
Izgladnjeli.
Ali živi. Živi! Živi!
                                                                          &
-Čuj, Ti il' se nisi molio oduvijek, il' se moliš džabe,govorio je mom mužu jedan Zvonko u bolesničkoj sobi onkološkog odjela u proljeće , te meni prestrašne 2012. godine.
Bolestan ja, al' bome bolestan i Ti, govorio Zvonko bijesan na bolesničku sobu, doktore, moga muža, bolest,život.
I tog Boga.
Ako on uopće postoji.
                                                                                 &
Moj muž šutio.
I molio se.
                                                                              &
I tu su se nadovezivali dani.
Jedan za drugim.
Bolesni dani.
Preplašeni dani.
Dani teški.
I preteški.
                                                                             &
Jednog takvog dana priđe Zvonko krevetu moga muža.
-Je l' bi htio da se i za mene molimo, upita tiho i bojažljivo.
-Kako ne bih htio, odgovori moj muž i svojom tankom, bolesnom rukom obgrli  Zvonkova prebolesna ramena.
-Uvijek ima naprijed, rekao je moj muž i započeo molitvu .
                                                                              &
Otišla su obojica.
Ali,...bez grča na licu.
Bez jauka na usnama.
Samo su zaspali.
I svatko od nas će morati otići.
Ali, daj nam,Bože,svima da odemo tako kao njih dvojica.
                                                                              &
Možda i u ovom zlu što ga sada trpimo, ima „naprijed“.
Možda će se posijati sve naše njive.
Možda ćemo tražiti samo hranu sa naše zemlje; ispod našeg sunca.
Možda će se tako pridići naše gospodarstvo.
Možda će se onda iz svijeta vratiti naša djeca.
Možda ćemo čuvati svoju vodu, da ne moramo kupovati onu u plastičnim bocama.
Možda ćemo onda paziti i kud bacimo svaku plastičnu bocu.
Možda ćemo u toj našoj zemlji i pod tim našim suncem otkopati ljepotu i zadovoljstvo rada.
Možda ćemo nakon ovog zla što ga sada trpimo i kojeg se svakodnevno bojimo svi voljeti jedni druge.
Možda je to naše“naprijed“, koje uvijek postoji.
Možda.





   Djelovanje Ladice pomažu:

Sviđa Vam se stranica?

Preporučite nas prijateljici, prijatelju, ujni, tetku...

 

Pisma u Raj

Znaš, ...

Tekstovi za čestitke

Ako želite napisati nešto posebno, za nekog iznimnog,... pročitajte ponuđene tekstove za razne prilike!

Katalog čestitki

Onima koji vam puno znače, izrazite na poseban način  svoje osjećaje,želje i čestitke. Čestitke jedinstvene po tehnici...

Suveniri

Stvorila sam „Josipa i Katicu, Slavonca i slavonsku snašicu, koji su u crkvu krenuli, za misu se odjenuli  

Pokloni

Kakvi? Da ne koštaju puno; da obraduju; da ne omalovaže, ali ni prezaduže onoga kome  nosimo 

Ručni radovi i rukotvorine

Što oči vide, ruke naprave...  

Priče iz moje kuhinje

Tajna „ oružja“ u kuhinji :
Ja sama probala ili čula od drugih pa „šaljem „dalje.

Pola života je iza nas. Dobro, možda i malo više.
Pola života je ispred nas.Dobro; možda i malo manje.
Ali, u prosjeku, negdje smo oko sredine.

Kad te teškoće pritisnu

Točno prije godinu dana obolio sam od teške i ozbiljne bolesti, tzv. Non Hodgingov limfom, od koje se još uvijek liječim.

Zdravlje iz prirode

Ljekovito bilje, biljni pripravci, zdravstveni potencijal namirnica

 Mala Ladica

Iz ruku i pera moje kćeri 

Četvrti ćošak

Postoje takozvani "muški" i "ženski" kućanski poslovi. U ovoj će se rubrici pisati o "muškim" poslovima, i ja ću, kao novi član "uredništva",  pisati o njima

Priče s naslovnice

... o ljudima i događajima iz naše, ali i vaše okoline.