Bila ovo oduvijek lijepa zemlja.
Ali je vodili nekad nekakvi ljudi.
Vozali nas od Jasenovca do Blajburga i nazad.
Godinama.
&
Puno ljudi iz nje iselilo.
Trbuhom za kruhom.
Da smo mi ostali znali kakva nas pogibelj čeka,razbježali bi se i mi.
Tko bi kud znao i umio.
U neke sigurnije zemlje.
U neke organiziranije zemlje.
Što ova naša nikad nije bila.
&
Kod nas sve bilo“kako ispadne“.
Nekad ispadalo dobro, nekad ispadalo loše.
No, puno češće loše nego dobro.
Dugi redovi u bolnicama.
Još puno duži pred raznim šalterima.
Nisi znao ni što čekaš, ni zbog čega ti treba to što čekaš, ni da li je baš to papir po koji su te poslali sa prethodnog šaltera, ni koliko ćeš čekati, ni koliko će te to na kraju koštati.
Na svim smo ljestvicama bili, ako ne najgori, a ono prvi do najgorih.
Da se postidiš reći i tko si i od kud si.
&
A vidi sad!!!!!
Nismo ni znali koliko veličanstvenih ljudi imamo.
No, nismo ni mogli znati.
Jer, pamet i hvalisavost se nikada, ama baš nikada ne sretnu u jednom čovjeku.
Oni se nisu hvalili.
Učili.
Radili.
I bili uvijek u pozadini.
&
Al' i mi gledali samo ove u prvim redovima.
Što su obukli.
Gdje su kupili to što su obukli.
Koliko su platili to što su obukli.
Kud su putovali.
Sa kim su putovali.
Koliko su platili putovanje.
Pa opet što su obukli, kad su s tim nekim putovali.
&
A veličanstveni ljudi učili.
Radili.
Usavršavali se.
Konzultirali se.
Prenosili i umnažali svoja znanja.
&
Da nas danas mogu liječiti.
Da nas danas mogu organizirati.
Da nas danas mogu opskrbljivati.
Da danas za nas spašavaju planetu Zemlju i ljudsku civilizaciju.
&
Nitko od nas ne zna koliko će ovo sve trajati.
Dragi Bog nam je u dušu usadio nadu.
Na nama je da sačuvamo tu nadu.
I da ne smetamo.
I da ne otežavamo.
I da ne pogoršavamo.
I da peremo te nesretne ruke jer to nije teško.
I da se ne junačimo gdje i kako ne treba.
I da pustimo te veličanstvene ljude da nas sačuvaju.
I hoće oni to.
I znaju oni to.