Da bi živio, treba korijenje.
Vrba nikada ne može biti hrast.
Jer joj je korijenje slabo.
Gotovo ga i nema.
Zato se boji i jačeg vjetra.
I veće vode.
&
A sunce im isto.
I njoj.
I hrastu.
Al' ipak nije isto.
Od početka nije isto.
Od samog početka nije isto.
I,...samo je naoko isto.
I...,oboje to znaju.
&
Hrast osjeti, hrast zna da se ima na koga osloniti.
Da je voljen.
I važan.
I prevažan.
Pa je i hrabar.
U samo nebo raste.
A vrbe su k'o neželjena djeca.
Djeca iz nekih kratkih brakova.
Ili još kraćih veza.
I znaju to.
Pa nesigurno spuštaju svoje tanke i slabašne grane prema zemlji.
Da ih manje boli kad ih izvali vjetar ili rane zločesti ljudi.
Vrba i ne pomišlja gledati u nebo.
Te visine su za hrast.
Djecu koja su željena.
Čekana.
I voljena.
&
A vrbe su naučile imati koliko im se da.
I,....zato biti jako zahvalne.
I vidno sretne.
I još jedamput zahvalne.
I dva puta dnevno zahvalne.
I svaki dan zahvalne.
Uvijek i vječno zahvalne.
Jer, moglo je da ne dobiju ni toliko.
Znaju to vrbe.
Pa se tako i vladaju.
Ponizno.
Zahvalno.
Jer, mogle su odrastati i u domu.
&
A hrast raste. Raste.
U visinu.U nebo.
Prema suncu.
Ne osvrće se.
Ne saginje se.
Ne zahvaljuje.
Siguran je u svoje korijenje, i još sigurniji da pripadaju baš njemu.
A zapravo, od njega nitko i ne traži zahvalnost.
Samo se raduju njegovu uspjehu.
Jer,...“čovjek od svih želi biti bolji, osim od svoje djece“.
&
Eto, tako je to.
I ne možemo ništa.
Netko se rodi k'o vrba, a netko k'o hrast.
Na istom suncu.
I istoj kiši.
Pod istim nebom.
&
Jedni idu u visinu.
Drugi stalno prignuti.
Uplašeni.
Nesigurni.
Zahvalni.
Ozbilni.
Tihi.
Skromni.
Šutljivi.
&
A da smiju, do neba bi viknuli da dobrota za koju se stalno mora zahvaljivati zapravo uopće i nije dobrota.
&
Al' ne smiju.
Jer, mogli su i u domu odrasti.
&
Da bi živio, treba imati i lišće.
A tako je tanka peteljka svakog lista.
A vjetrovi jaki.
Svakim danom jači.
Jer,...djeca su odavno ljudi.
Šiba ih život sa svih strana.
&
Drhturi list na svakom vjetru.
Boji se pasti.
Ne bi želio pasti.
Jer,...i on treba to ogromno drvo na kojem je izrastao.
I odrastao.
&
Tu je voljen.
I uvijek rado viđen.
Tu mu se prašta.
I zna list da i drvo treba njega.
Isto da ga voli.
I štiti.
I vodi doktoru.
Svakim danom češće.
Al', vjetrovi su jaki.
&
-Ne brini, tata!
Ne plaše mene takvi vjetrovi.
Niti mi šta mogu.
-Ne brini, sine, i kod nas je sve dobro!
&
A dobro nije ni kod jednog, ni kod drugog.
&
Dobro danas.
Dobro sutra.
Dobro kod jednog.
Dobro kod drugog.
I šta ćeš pitati, kad je uvijek dobro?
A obojica znaju da dobro nije ni kod jednog, ni kod drugog.
&
Počne to tako iz ljubavi.
Da se ne sekira onaj drugi.
Kad ionako ne može pomoći.
Nastavi malo zbog ponosa.
Ipak.
Iako su otac i sin.
Ne mora onaj drugi baš znati za svaki propust.
I svaku pogrešku.
I kako je peteljka lista jedva izdurala.
&
Tako počeli.
Pa tako nastavili.
Obojica se zaboravila vratiti.
I,....peteljka se otkide.
I list otpade.
Nepovratno.
Zauvijek.
Jer, na granu se nikad, nikad, nikad više vratiti ne može.
&
Plače otac.
Očajno.
Neutješno.
Bespomoćno.
Žao mu djeteta.
Ne može bez djeteta.
&
Žao i djetetu.
Al' mora dalje.
Život ga zove.
Ne da ga mazi.
&
Zamrli razgovori.
Ugasio se smjeh.
Ohladile se kave.
Ne čuje se telefon.
&
I drvo uvelo.