Teško je ovih dana dijeliti s ljudima planetu Zemlju.
Teško je i bilo što napisati.
Gotovo nepotrebno.
Jer,....onima što peru ruke, paze na razmak, nose maske,...i ne treba pisati jer sve to znaju i sve to rade.
A onima što sve to ne rade, džabe i pisati.
&
Neki ne vjeruju.
Drugi vjeruju, al' ne vjeruju da će baš njih „zgrabiti „ virus.
Pa se smiju i rugaju onima što paze.
Na sebe.
I na druge.
&
Trese se jutros internet od svatovskih kola i pjesme.
Isprepleli ljudi ruke.
Da li oprane, ili ne,...tko bi to sad znao.
Pjesma samo ori.
A zubi se bijele.
Kome pravi, kome socijalni.
&
-Hvala dragom Bogu, tako i treba, rekla bih još lani u ovo doba.
Al' danas ne.
&
Sjećam se rata.
-Ne idite kućama, snajperi vrebaju!, bila je preporuka, ili zabrana, ne sjećam se više.
No,...išlo se.
Kako se ne bi išlo?!
Jer,...'ko je taj, da ga vidim, tko ti može zabraniti da ideš svojoj kući !?
Nema toga.
No,... ipak je bilo.
Bio je snajper.
I bila je smrt.
Bez pregovaranja.
I dogovaranja.
I žaljenja.
I kajanja.
Smrt! Zauvijek.
&
Na samom početku rata nas dvadesetak se sklonili u naš podrum.
Nekako nam se baš taj podrum činio najsigurnijim.
A i....da nitko ne bude sam u svojoj kući.
&
Oko nas barikade.
I tuđa vojska .
Opasna i prijeteća.
Nad nama granate.
Samo fijuču.
A strah pritisao zemlju k'o gusta magla.
&
Ja noć provodila u kutu toga podruma, topleći i tješeći svoju djecu.
Da se ne boje.
Da ne plaču.
Da ne privuku pozornost.
Da nas tuđa vojska oko nas ne dođe pobiti zbog plača djece.
Za dana u podrum donesem vode i hrane .
Ostali se smijali.
Mom kukavičluku.
Po sto puta izlazili iz podruma.
Neki bili gladni.
„Pa,...nisu štakori da jedu u podrumu.
Nego su ljudi.
Trebaju stol.
I stolicu.“
Pa otišli u kuću jesti.
Neki bili žedni.
Pa opet izlazili iz podruma, palili svjetlo, budili djecu, išli u kuću nešto popiti.
Neki bili „hrabri“.
Pa i oni svaki čas izlazili iz podruma, palili svjetlo, budili djecu.
„Ono,...da vide gdje je vojska.“
A vojska bila tuđa.
Imala prave puške.
I prave metke.
I bila svud oko nas.
&
U logoru na kraju završila ja.
Žena iz ćoška podruma , koja je samo tješila i toplila svoju djecu.
&
Tako će biti i sa ovim veselim svatovima.
Zarazit će nekog doktora, koji treba i drugim ljudima.
Zarazit će poneku medicinsku sestru, kojih nije bilo dovoljno ni prije pandemije.
Uzet će bolesnički krevet nekoj „ženi iz ćoška“, koja se nije svojom krivnjom zarazila.
&
Dok ne dođe veliko zlo, i ne poznajemo se.
I ne znamo sa kim živimo u ulici, u gradu, na poslu.