Meni je svaki događaj u životu važan.
Od svakog nastojim napraviti uspomenu: sebi i drugima.
Svaki blagdan ima svoje tanjure.
I svoj stolnjak.
I svoj nadstolnjak.
I svoj jelovnik.
I svoje goste.
I svoje ukrase.
I svoj sadržaj.
I svoje slikanje.
Pomno i pažljivo nastojim sve isplanirati na vrijeme.
Da nema greške.
Da mi ostane još malo snage za osmjeh.
&
Svoje vjenčanje sam „planirala“ negdje od svoje pete godine.
Crkva puna razdragane rodbine.
Dobro, neće moći biti baš puna.
Morat će se ostaviti dovoljno mjesta za moju haljinu.
A haljina će biti baš onakva kakvu je Pepeljuga nosila na ponoćni bal, odlučila sam prelistavajući šarene slikovnice.
Samo što će moja biti bijela.
&
A kad pred oltarom budem primala prsten, najbolje će biti da svi zažmire.
Da im se od prevelikog bljeska ne ošteti vid.
&
E da! Zaboravila sam prošnju.
Pa naravno da će moj budući mladoženja kleknuti pred mene.
Trava-trava.
Beton- beton.
Ako je ljubav prava, ne misli se ni na koljena, a kamoli hlače.
&
I onda će me pitati......
Ma ne.
Najprije će izvaditi kutijicu.
I to od crnog pliša.
A ja ću se kao čuditi zašto mi daje tu kutijicu....
A On će me onda pitati da li se pristajem udati za Njega.
Ma neee! To je bez veze i tako obično.
Ovako će me pitati: “Na koljenima Te molim da mi sjajiš kao najsjajnija zvijezda kroz cijeli moj život.
Pa, moglo bi tako, ali....smislit ću ja to i bolje.
(Nastavit će se.)