– Pazi, nestaje u alkoholu; razara se u svađi. Živi od sitnica i zove se životna radost, reče dragi Bog, dajući Čovjeku na početku njegova životnog puta svijetli kamičak tog nečeg, bez čega se ne može živjeti.
Ako je budeš lomio, teško ćeš je sastaviti.
Ako je budeš izgubio, nećeš je moći ponovo naći.
Čuvaj je jer bez životne radosti nećeš moći živjeti.
I ode Bog.
&
A Čovjek ostade sa komadićem tog nečeg važnog i bez čega neće moći.
Nije razumio, ali je vjerovao.
I tako poče Čovjekov život.
&
Kad se rodilo dijete, predloži Čovjekova Žena da prodaju onaj komadić što se zove životna radost i koji je Čovjek od Boga dobio, pa da naprave veliko, veliko slavlje u čast djetetova rođenja.
-Ma ne može, reče odlučno Čovjek.
Imaš se i čemu i kome radovati.
Vidi kako nam je dijete lijepo, umiljato i napredno.
&
Kad se Čovjeku ženio sin, Žena opet htjede prodati životnu radost, a Čovjek ne dade.
Tako bilo i kad se njihovu sinu rodio sin.
&
Čovjek i njegova Žena cijeli život živjeli sretno.
Voljeli jedan drugoga, voljeli svoje dijete i njegovu familiju.
Imali bezbroj dobrih prijatelja.
A onda, jednog dana, u svijet ode njihovo dijete i sa sobom povede svoje dijete.
Rasplaka se Žena k'o kišna godine, pa od silne tuge na kraju pade i u krevet.
Svitala vani divna i odmorna jutra.
Bilo ih zimskih.
Pa proljetnih.
Pa došla i jesenska. Pa onda sve ispočetka.
&
Žena samo plače, leži, tuguje i ne ustaje.
Silni joj doktori kroz kuću prošli.
Onda se Čovjek sjeti onog kamička što ga je na početku svoga života od Boga dobio.
Čvrsto ga uze u ruku i zažmiri, ne bi li se točnije sjetio svake Božije riječi.
&
Kako je ono išlo?!.....živi od sitnica........
I Čovjek odmah osjeti neku životnu radost; i snagu, pa brzo uđe u sobu svoje prebolesne i pretužne žene i reče:
- Je l' se ti sjećaš kako si ti meni nekad plela čarape?!, reče Čovjek, a.....kao da je svaka njegova riječ dolazila iz svijetlećeg kamička koji je držao u ruci.
&
Da su mi sad takve čarape, mislim da bi mi se ugrijela svaka kost, reče Čovjek.
– Ozbiljno?!, sa zanimanjem upita Žena i prestade plakati.
&
Brzo i zajedno pronađoše igle i ostatke nekih davnih i starih vuna.
On razbrojavao i računao očice, a Ona plela.
Prva čarapa ispala manja, a druga nešto veća.
On rekao da je baš ovih dana mislio malo skraćivati jedno svoje stopalo, pa se oboje počeli smijati.
Čarape bile od starih ostataka vune, ispale šarene i prešarene, pa se njih dvoje i od toga slatko nasmijali.
&
Već sutradan On otišao kupiti novu vunu, pa Ona plela dalje. Još jedne čarape svome Čovjeku. Jednake i jednobojne.
Pa onda plela sinu.
I njegovom sinu.
Slali ih poštom uoči prošlog Božića.
Pa snahi šal.
Pa njenoj mami kapu.
Pa ovome ovo; pa onome ono.
&
A kamičak životne radosti samo sjajio i sjajio.
&
- Dobro da ga nismo prodali, govorila je Žena dok je brzo i zadovoljno preplitala svoje pletivo.
&
Pazite i Vi na svoju životnu radost jer bez nje jutra džabe sviću.
Ispletite nešto.
Ispecite nešto.
Pomozite nekom.
Pa,...ako je baš toliko zapelo i,....ako baš ne ide nikako drugačije, kupite si nešto.
Tražite samo.
Prevrnite sve džepove.
Pregledajte sve ladice.
Stare torbice i novčanike.
Ako treba i sve ormare.
Morate ga naći jer ste ga sigurno dobili.
Svaki Čovjek na početku života dobije svoj kamičak životne radosti.
Dobili ste ga i Vi.
Samo ga otkrijte.
Morate.