Slika sa neta, ali....starčić sa nje isti moj Svekar)
Položaj naše kuće odredio moj Svekar.
Nekad davno, dok su On i njegova Stara još bili mladi.
-Kraj tolike lijepe okućnice, on se, brate, nabio uz samu cestu, govorila sam ja, ali samo kad me on nije čuo.
&
Mi godinama dograđivali.
Najprije u širinu.
Pa onda u visinu.
Ja godinama prigovarala, ali samo kad moj svekar nije bio kod kuće.
&
Po noći ne možeš spavati od auta.
Po danu ne možeš otvoriti prozor od prašine.
A kamoli staviti posteljinu na sunčanje.
S vremenom sam se počela pitati što je Stara od moga Svekra uopće vidjela na njemu.
&
- Ma znaš, On ti se uvijek bojao vode, branila ga Ona, znajući koliko ja ne volim biti uz samu cestu.
Šta bilo!?
Pa do rijeke ima dobrih tristo metara.
Ako ne i više.
Al’ vidi se na njemu da je On bojažljiv čovjek.
Gle’te samo kako hoda, nastavim ja.
Pet puta tim svojim štapom prepipa prije nego što korakne.
-E, pa nemoj tako!, uzbuni se Stara od mog Svekra.
Bio je i On nekad mlad i stasit čovjek.
&
Ma, znala sam ja da je glavni krivac zapravo moja Svekrva.
Da je Ona bila čemu, ne bi naša kuća bila nabita na cestu.
Kraj tolikog zelenila iza nje.
I rijeke na kraju našeg dvorišta.
Ma znam ja zašto je Ona “vukla” kuću do ceste.
Da se može dovikivati sa onima preko puta.
I da joj nitko ne promakne tko cestom prođe.
Ah, svekrva k’o svekrva.
Ne možeš ti tu ništa.
&
Kasnije došlo u modu imati ispred kuće parkić, pa ja bila još ljuća na mog Svekra, a na njegovu Staru i pogotovo.
&
- Da me voliš, premjestio bi tu kuću do rijeke, govorila sam mom mužu.
- Ne ljuti me!
Znaš da Te volim. I znaš da je uz rijeku pjeskovito. I da se tamo ne gradi. I da je dobro što je tata gradio uz cestu.
-Ma, Ti si uvijek na njihovoj strani.
Kako me onda voliš ?, govorila sam ja i odilazila do rijeke na kraju našeg dvorišta.
(Rijeka na kraju naše okućnice.Pa Vi sad prosudite sami)
&
Pa što ako je pjeskovito?, razmišljala sam sama u sebi, ne imajući sada nikoga na svojoj strani.
Važno je da je prelijepo.
I da ja volim tu biti.
U hladu sam heklala i slušala žubor vode, koja je preskakivala riječno kamenje.
Pa se onda sakrivala u vrbovo korijenje.
Tamo sam sadila cvijeće i zalijevala ga vodom iz rijeke.
Tamo sam odlazila kad me naljutila Stara od mog Svekra.
Tamo sam čekala mog Muža da se pomirimo kad smo se kao posvađali.
Znala sam da će doći i obećati mi da će jednom ipak premjestiti našu kuću uz rijeku.
I došao je.
Uvijek.
I pomirili smo se.
Uvijek.
Ljubeći se uz naš orah, koji je isto bio uz rijeku.
&
A, onda naišla velika voda.
Pobjesnila i naša Rijeka.
I sve odnijela: moje cvijeće i pijesak u koji sam ga posadila.
A drugi pijesak nanijela.
Kuća, hvala dragom Bogu, bila uz samu cestu, pa ostala nedirnuta.
&
Ma, zapravo, znala sam ja oduvijek da je moj Svekar bio pametan čovjek.
I drugi su za njega tako pričali.
Istina, teško hodao, al’ pametno govorio.
I zato, uvijek stavljam lampion na njegovu stranu njihova zajedničkog groba.