Kad dragi Bog stvarao svijet, stvorio i životinje.
Kako bi koju vrstu stvorio, tako joj pokazao i gdje će živjeti.
Ribe u moru.
Ptice u zraku.
Miševi u zemlji.
Žabe u bari.
&
Tako.
Sad se svi držite uz one kakvi ste i sami.
Ptice sa pticama.
Žabe sa žabama.
Psi sa psima.
Mačke sa mačkama.....
&
Kad to sve završio, kad im objasnio, pa i rukom pokazao, ode dragi Bog dalje za svojim božanskim poslom.
&
Sve životinje razumjele, sve i poslušale.
Osim jedne ovce.
&
-Taman posla da cijeli život idem za tim tulavim ovcama.
To nije moj nivo, meketala ovca sama sebi.
Ja, istina, izgledam kao one.
Ali samo to.
Pametnija sam od njih.
Profinjenija.
Inteligentnija.
Načitanija, pa...ako hoćete, i školovanija.
Svakako ljepša.
&
Možda da pođem za konjima?!
Konji su brzi.
Visoki.
Graciozni.
I pametni.
Da, pametni.
To je društvo za mene.
S njima ću ja.
Bit ću sa njima u krdu.
Krdo, kako to gordo zvuči, zaključi ovca zadovoljno.
&
Konji galopirali, jurili po livadama, sve im griva na vjetru vijorila.
Ovcu nisu tjerali iz krda, ali ni trebali.
A ona, probala sve k'o oni.
Al', nije joj siroti išlo.
Ovca je niska, pa se svi čičci svijeta pohvatali na njeno runo.
Ne daju trčati ni koliko bi joj noge mogle.
Sva se jadna upalila, jedva do nekog hlada stigla i tamo legla da dođe do zraka.
&
-Kad ćete vi šišati runo?, upita ovca jednu kobilu kad se krdo vratilo sa trčanja.
-Mi nemamo runo, već dlaku, a dlaka se ne šiša, odvrati nervozno kobila.
-Aha, tužno će ovca, koja od runa više nije mogla disati, a kamoli trčati.
&
-Ma, neću ja biti uz konje, odluči ovca nakon par dana od razgovora sa kobilom.
Uostalom, oni su samo krdo, a te je tek malo bolje od stada.
Čula sam da postoji čopor, savjetovala se ovca sama sa sobom jer nikog svog nije imala u blizini.
Čopor je,...baš onako gordo zvuči.
Čini mi se da su to vukovi, zaključila je ovca .
Kažu da se njih svi boje.
Pa će se onda i mene svi bojati, maštala je ovca, popravila ispod sebe svoje krzno, malo meketala pred spavanje, pa onda zaspala, čvrsto odlučivši da će već sutra potražiti čopor i preseliti se kod vukova.
&
Probudila se rano, sa konjima se ni pozdravila nije i otišla tražiti vukove.
Hodala, hodala, pa ih i našla.
Leže ljudi lijepo u hladu i drijemaju.
Ovca već bila umorna od dugog hoda, pa i ona legne uz njih.
-Baš sam to dobro odlučila.
Oni glupi konji sad već sigurno bezglavo jure livadama.
Ne znaš ni kud, ni zašto.
Kod vukova će mi biti lijepo, zaključi ovca pa i ona zadrijema.
Vukovi je, nit trebali, nit tjerali.
Prethodnu noć bili u selu, pa im njihovi vučji stomaci bili puni i prepuni.
&
-Eeeeee, da me mama vidi, pomisli ovca.
Do neba bi se sa mnom ponosila.
&
Kad došla noć, poustajali vuci, sve im se cakle crne oči u još crnjem mraku.
Ustala i ovca, htijući sa svojim novim prijateljima, al' ona sirota, nit vidi, nit čuje u toj mračini.
Pa htjela, ne htjela, morala ostati.
-Sigurno su otišli na pašu, pomisli ovca, kojoj glad već došla do grla.
-Pitat ću sutra neku vučicu gdje oni pasu i kada će im šišati runo, odluči ovca
&
Vuci došli pred jutro i opet zadovoljno polijegali na isto mjesto.
-Oni su se izgleda baš lijepo napasli, pomisli ovca, gladna k'o pas.
-Ma, sutra obavezno idem s njima na pašu, odluči ovca dok su joj se prazna crijeva premetala jedan preko drugog.
&
Ali, za ovcu sutra nije postojalo.
Nekako pred jutro, poustajaše vuci, zgrabe ovcu, rastrgaju je i pojedu.
&
A u daljini, na pitomom travnatom proplanku, odmah ispod sunca, spokojno paslo stado ovaca.
Pasle.
Meketale.
Onda ležale u hladu.
Pa opet pasle.