Stigla i kiša.
Da je čovjek od muke i ljutnje i ne pogleda.
Sad je, vala, mogla i ne doći.
Došla valjda najaviti loženje.
A što nam je suša sve spalila, to se istu i ne tiče.
&
No, nije zaboravila sa sobom donijeti probleme, raskvasiti puteve.
Pa nam auti samo „dolijeću“.
Koji u bašču, koji pred samu kuću.
Jedan ogradu samo uvije, drugi je skroz probije.
A vikend produženi.
K'o za vraga.
&
Tu u blizini neko radilište.
Prazno i ostavljeno.
Nit' su se kome javili kad su dolazili, nit' su se kome javili kad su odlazili.
Bili malo.
Tek toliko da na površinu bagerima izvuku žutulju.
Da se pod ovom kišom bolje kliže.
I da naprave puno opasnih rupa.
Ne bi li u njih bolje netko pao.
&
No, i ljudi su priča za sebe.
Obijaju,probijaju, zalijeću se.
Ne bi na službenu obilaznicu jer,...nisu valjda papci da idu gdje im je propisano.
A vala,...nisu ni babe pa da se boje.
&
Kad se sinoć jedan preko raskvašene žutulje zario do samog betonskog stupa od struje, strčalo se pola ulice.
Hvala Bogu, čovjeku nije bilo ništa.
Kako će biti sa autom, nismo znali ni mi , ni on.
Trebalo bi ga izvući.
Al' kako?
Tko?
Čime?
Ako ga loše zakačiš, pa povučeš, taman ćeš ga nabaciti nazad na betonski stup.
I razbiti.
I tako.
Trajalo to.
Trajalo.
&
A drugi mudraci samo pristižu.
Jedni sa jedne strane tog blata, drugi sa druge strane tog blata.
I oni bi se razbili, al' eto, za njih sada nema mjesta.
Jer se poprečio ovaj kojeg spašavamo.
A kiša pada.
A žutulja sve blatnija.
Sve klizavija.
&
Ovog nekako spasili.
Susjed dovezao svoj traktor, donio svoje lance, legao pod taj fini auto (jer ovaj mudrac što je krenuo divljom „zaobilaznicom“ zna samo voziti).
Dugo se susjed mučio, mi se svi držali za svoje, odavno pokisle glave, al' susjed uspio i srećom izvukao auto na cestu .
&
No, drugi i dalje „dolijeću“.
Navaljuju.
Ni oni nisu „papci“.
Ni babe.
Neki pak nisu iz ovog kraja pa,...nije da se junače, nego ne znaju.
Vide put.
Pa hajde.
Ne znaju da bi ih iza ove žutulje dočekala rijeka.
&
Pa mi koji smo se strčali iz pola ulice, u dobroj i najboljoj namjeri da se to spriječi, počeli nazivati.
&
Od jednog broja, do drugog broj.
Od drugog broja do trećag broja.
Od trećeg broja do četvrtog broja.
&
Pa čo'eče, kako je moguće da nitko nije nadležan?!
A još k tome i slobodan dan.
Čak produženi vikend.
&
Al' ni mi koji smo se strčali iz pola ulice nismo nadležni.
Ne smijemo zatvoriti tu trasu od raskvašene žutulje.
Nemamo ni čime.
Trebalo bi na dva kraja.
A i da nešto improviziramo, maknut će oni što bi se baš željeli razbiti preko blatne žutulje.
&
I tako, prvog kišnog, prvog blatnog dana, prvog slobodnog dana ovog produženog vikenda uoči blagdana Velike Gospe, bio nadležan samo jedan jedini čovjek.
Susjed s traktorom.
Nema čovjek visoke škole.
Nema ni ured.
Nema ni službeni telefon.
Nema ni službeni auto.
&
A neme ni deset dana od kada je Vlado Matijanić, pokoj mu duši i laka mu zemlja, nazivao tako od jednog telefonskog broja do drugog.
Od drugog telefonskog broja do trećeg.
Od trećeg do četvrtog....